Oko BtB-a, otvorit ću svojim komentarom s BGG-ja:
"Mehanički bolja, čišća i razrađenija igra od PoG-a, no kojoj se mora priči sa sviješću o nepotpunom (koliko god jasnijem) rulebooku zbog kojega su pravila razumljiva samo onima koji su PoG prethodno igrali. Jako podcijenjena igra s manjkom korisničke podrške. Snažno balansirana prema istočnom frontu, no to nije mana kako mnogi tvrde".
To ti je ustvari srž mojeg razmišljanja kojem samo mogu dodati da je PoG atmosferičnija igra, tj. da je u njemu igraća mehanika autentična, a u BtB ipak presađena. Rezerva koju bih stavio je onaj osjećaj kupnje novog - s BtB u osnovi dobivaš istu igru, čija je osnovna razlika u mogućnostima blitzkriega, odnosno u kretanju oklopnih jedinica (tj. mogućnosti i kretanja i pucanja u istom potezu), u nevažnosti utvrda i rovova (koji se ionako u PoG-u ne kopaju koliko bi se možda trebali). No to tebi može biti i prednost - ulaziš u poznati sustav koji je blagoslovljeno očišćen iznimaka (nije da ih nema, ipak je to Ted, samo ih je manje). Meni je BtB najdraži CDG za solo igranje, bez nekog posebnog razloga. Balans na istok doista postoji, a za što bih svim kritičarima rekao: v. pod naslov igre, hvala.
Zgodan dodatak je mehanika ekonomije - broj karata u ruci ovisi o naftnim poljima i rudnicima - to je jedna mala apstrakcija koja se meni prilično dopala (iako mi se nije dopalo brojanje i pamćenje o kojim je lokacijama točno riječ
Kao i u PoG-u - gomila malih nacija po ploči s posebnim pravilima koja jesu povijesna, ali bi ih pametniji developer otkantao jer teško da mogu presudno utjecati na glavna zbivanja.
Dosta nepotrebnog kompliciranja oko pomorskih invazija, ali s druge strane očuvana napetost oko toga gdje će se one zbiti. Alternativna i stvarna povijest isprepliću se nešto češće nego li u PoG-u kroz mogućnost izbora nekoliko neostvarenih, a zamišljenih operacija (prema, čini mi se, samo početnom odigravanju u PoG-u?).
Pomorske invazije su meni možda i osnova atmosfere (naravno da je ima i na karticama), no nisam siguran koliko ovo kopi-pejstanje iz PoG-a uspješno u cjelini prenosi atmosferu Drugog rata (gdje mislim da PoG briljira za Prvi i da je to ustvari i njegova najjača strana, bez obzira što si ne mogu pomoći da ga proglasim zastarjelim u jednom lijenom pristupu čišćenju exceptiona, a iako je i takav za svoje vrijeme bio revolucionarno jednostavan od 5. izdanja očekivao sam da se otvori prema novim igračima. Dakle PoG-u ću na osnovu sjajne simulacije nepokretnosti frontova/klaonica oprostiti sve nedotupavnosti, BtB-u zapljeskati jer je usmjerenija i jednostavnija igra, ali nema taj dašak genijalnosti...).
Paper map jedina opcija u kutiji, ali postoji zasebno mounted čini mi se. Igra je bagatelna na GMT-ju i uvijek je In stock.
Tide of Iron... Ne mislim snobovski frktati na plastiku i kocku (koja je uostalom sadržana u velikom broju wargameova) - to ne bi bilo pošteno nakon jučerašnje partije Tokaida i pored toplih uspomena na TI3 - štogod čovjeka veseli zacijelo nije loša igra (što sam uostalom i rekao - "da ne kažem da to nije dobra igra", samo da je žanrovski gledano više prema ameritrashu nego li prema wargamingu).
Nekima se rasprave o žanrovima čine bespotrebnima - i u filmologiji je žanrovska teorija tradicionalno najviše loher i svašta može biti svašta, iako sam osobno veliki protivnik toga - bez terminološke čistoće nema napretka u razmišljanju.
Postoje dva osnovna pristupa definiranju žanrova. Jedan je onaj koji pokušava iznaći kakvu središnju os, strukturu, esenciju žanra po kojoj onda nešto uključuje ili isključuje iz njega - najveći neprijatelj ovakvoga definiranja jest ikonografija jer ona često prijeći da se vidi što je to žanru doista osnovno, bez čega on ne može postojati, na čemu se temelji; drugi je povijesni (koji vodi računa o kontekstu, različitim uvjetima u kojima se nešto određuje i samoodređuje kao žanr) i vodi računa o tradiciji žanra - što je u njega ulazilo ranije i u kakvoj je relaciji novi proizvod s tom prošlošću. Prema prvom pristupu Ratovi zvijezda nisu SF - možda mogu biti vestern ili fantasy, a u svakom su slučaju akcijski film, ali nisu SF, bez obzira na laserske pištolje i letanje po svemiru (to je puka ikonografija). Prema drugom pristupu jesu SF jer neupitno koreliraju s ranijim SF-om na mnogo načina, uključivo tu i ikonografiju, specijalne efekte, samoreklamiranje kao SF, pa i današnju općenitu uključenost u SF (preciznije: sci-fi, a to ne mora biti isto) kanon.
Prosječni korisnik žanra očekuje ponavljanje stalnih formula (zato i jest poklonik žanra), uz tu i tamo malo varijacije koja ne narušuje osnovnu strukturu. On očekuje dobiti ono za što je platio lovu, pa ako reklama kaže SF, on ište SF. Kad se žanr transcendira, kada dosegne vrhunac i transformira se u nešto drugo, poklonici žanra takvo djelo znaju smatrati "ne-pravim" - pa onda novi Bond nije pravi Bond, špageti vestern nije pravi vestern, novi Ratovi zvijezda nisu pravi Ratovi zvijezda itd.
Prema drugom određenju, a koje se i mnogo češće danas koristi jer je inkluzivnije - vodi računa o većem broju aspekata proizvoda i nije toliko teorijsko/strukturalističko - žanr je dobrano uvjetovan svojom prošlošću i onime što proizvođač s njime namjerava učiniti, dakako i onime što kaže publika, ali nije to baš sve stvar izbora gledatelja - jer žanr čini i samoodređenje proizvoda i cijeli paket merchandisea koji s tim ide.
FFG je kao najveći proizvođač ameritrasha Tide of Iron odlučio opremiti kao ameritrash, a tek ga je vrlo sekundarno namjeravao u tržišnoj logici prodati i pod wargame, naravno ne tvrdim wargamerima nego "wargamerima" ala ekipa Dice Towera (ratna igra je ona igra u kojoj ima rata i koja je lijepa, a dovoljno lagana da nam se da igrati, a wargameri nek se j...). Ta odluka nije slučajna i ona je u bitnome žanrovska. Primijeti da uopće tu nije bitno ima li ta igra veze s ratom ili nema, je li ona wargame po logici onoga "što simulira rat" (dakle ajmo reći strukturno). Ako je Memoir 44 wargame (a već ta pomisao, kao i sve što radi Borg) malo žulja radikale, onda nema razloga da to ne bude i Tide of Iron. No to je kao kad Dice Tower napravi listu svojih wargameova u kojima, naravno, nema ni jedne igre za koju bi ozbiljniji wargamer rekao da je u žanru - Ameri se rijetko zamaraju takvim raspravama. U žanru je ili ono za što nam kažu da je u žanru (i tu ponekad bude strašno što sve trpaju unutra) ili ono za što mi kažemo da je u žanru (a ovo samo zato jer je Dice Tower dovoljno snažan na svojoj liniji - "igranje je zabava, tu nikakvoj ozbiljnosti ne može biti mjesta osim kada je riječ o tipično američkoj politkorektnosti ala Freedom The Underground Railroad" da i sam određuje što je u žanru, a što izvan njega). Gluposti, naravno. Niti tko prodaje Memoir 44 ozbiljnim wargamerima kao wargame, a što opet ne znači da ga isti ne igraju i u njemu ne uživaju. To čak nema veze ni s entry levelom jer mehanički nema blage veze s onim što ozbiljniji wargame jest. Ponavljam, to ne znači da igra nije dobra i da ne simulira rat.
Iz prošlosti žanra dolazi i animozitet prema igrama s blokovima i prema cjelokupnom Borgovom kopi-pejst sustavu, koji i ti očituješ, a koji nije drugo do pojednostavljenje ranijih i težih taktičkih igara. Za "prave" wargamere u žanru je samo ono što izlazi iz tradicije Tacticsa, iz SPI-ja i određenih faza Avalon Hilla - i to je nešto što ponekad i nesvjesno sami perpetuiramo. Wargaming obzor očekivanja desetljećima je omeđen nekakvim hexovima i counterima (Wellsovi Mali ratovi nisu još stvarali nikakav žanr, kojega je preduvjet masovnost, a rekao bih da to nije učinio ni Rizik, već se obično uzima jelte taj Tactics II Charlesa Robertsa, iako bi me tu upućeniji kolege sigurno mogli ispraviti), CRT-ovima, detaljnim researchem.... pa su ga onda znatnije inovirali CDG-jevi raznih vrsta i malo izmijenili taj obzor (ovo sve govorim za Amere koji jedini imaju uvjete za stvaranje žanra u pravom smislu riječi, a koje ovdje dovoljno poznamo i igramo jer sumnjam da imamo dobre uvide u povijest wargaminga u npr. Njemačkoj nakon 2. rata). I ovo što govorim jest naravno DEBELO POJEDNOSTAVLJENJE.
Činjenica da se, primjerice, TS-u često odriče mjesto u žanru mnogo govori o dinamici unutar wargaming zajednice - CDG-jevi usprkos svemu još uvijek nisu svugdje i uvijek prihvaćeni kao wargameovi (PoG-u je "oprošteno" jer zadržava countere i combat factore) mada su danas vjerojatno najbrojnija podgrupa wargameova. Moje je mišljenje da sve to ima mnogo manje veze s raspravom kako hladni rat ustvari nije rat (totalna glupost da se razumijemo jer obaseže velik broj toplih ratova, a ne odnosi se samo na izravan sukob SAD-a i SSSR-a konvencionalnim oružjem), tj. s time kako tu nema direktnog pucanja i bitaka, nego je riječ o area influence igri. To je igra koja na određenoj razini apstrakcije simulira i ratne sukobe, ali ne ulazi u očekivani obzor izravnog sukobljavanja. I onda se postavlja esencijalističko pitanje do koje razine apstrakcije igra može ići a da i dalje ostane wargame? Je li potreban tenkić na ploči, bilo kao plastika, bilo kao counter da nešto bude wargame ili je dovoljno imati kartu Indo-Pakistani War i baciti kocku? To su pitanja ikonografije i pitanja povijesti onoga što je žanr činilo. Držim da je TS transcendirao žanr wargamea iz kojega je krenuo i to ga je stavilo u poziciju svojevrsnog osamljenika (naravno da i on ima svoj historijat i naravno da je onda iz njega izišla gomila epigona) - nešto slično dogodilo se filmu 2001: Odiseja u svemiru u kontekstu filmskog žanra SF-a - on se jest naslonio na raniji SF, ali je žanr dovoljno inovirao da ga se baš iz njega može i isključiti te je kasnije bio mnogo imitiran. Naravno da pitanje kvalitete i uspjeha kod publike onda postaje bitnim faktorom.
Uz wargaming se veže određeni snobizam, snobizmu uvijek smeta ono što je masovno, a TS jest masovan (već samim time što je prvi na BGG-u) pa ako mu se već ne može reći da je loša igra (a nije, nego je naravno genijalna) onda ga se barem može pokušati isključiti iz žanra jer je ono čime se mi bavimo ipak "za odabrane" (ponovno ne govorim ovdje o hrvatskoj zajednici wargamera, nego o onome što čitamo na BGG-u). Dakle ovdje govorimo o povijesnom senzibilitetu igraće zajednice, ne o tome "što stvarno jest" jer takav "esencijalizam" ionako nije moguć.
Naravno da se unutar žanra događaju mali pomaci, čišćenja, strimlajnanja i da se takvo što događalo prije CDG ere, ali kad god netko radikalno prereže digne se graja, koja može izaći na dobro ili na loše po igru. Neke kompanije i dizajneri mogu temeljem svoga ugleda raditi veće potrese, drugi ne mogu. Ako TS nije wargame, onda to po logici razvoja nije niti bilo što iz COIN-a u kojem nema ništa više izravnog ratovanja nego li u TS-u, a to je već ozbiljni problem za razmišljanje.
Kada se, međutim, pokuša prvim pristupom, onim strukturalnim, odrediti što je to wargame onda tek dolazimo do totalnih tobož common sense nedotupavnosti ala to je svaka igra u kojoj postoji neki sukob ili u kojoj postoji simulacija konvencionalnog vojnog sukoba/obračuna ili nešto treće... Čak i kada su najveći umovi određivali književne ili filmske žanrove ovakve su definicije, bez obzira na svoju eleganciju ili privremenu upotrebljivost, u konačnici bivale pobijene ili barem načete - jer je esencijalističke definicije, koje rijetko vode računa o povijesti, jako teško braniti. Za žanr kao kategoriju koja nije isto što i rod ili vrsta jako je teško zanemariti tradiciju uvrštavanja i isključivanja, ono što je u žanr jednom prije ušlo (a što, naravno, nema nikakve veze s općenitom kategorijom kvalitete).
Zbog svega navedenog, za mene je Tide of Iron ipak ameritrash, a ne wargame, čime mu nipošto ne želim iz snobističkih pobuda odreći kvalitetu.
S druge strane, Tide of Iron ne inovira niti žanr wargamea, niti žanr ameritrasha - on je fantastična kompilacija, točno u duhu Fantasy Flighta i Christiana T. Petersena - to je TI3 - perfektno skrpana i lavish producirana kombinacija nekih drugih igara. Zato Tide of Iron nikome ne služi kao inspiracija za daljnji rad u wargame žanru, za razliku od Paths of Glory, za razliku od Twilight Strugglea, za razliku od Rise and Fall of The Third Reich, za razliku od ASL-a i za razliku od, ovo je već moje fanovsko nadanje za neku budućnost, US-a.
Boardgames are power fantasies.
Maciej Janik et al.
