Šta ste zadnje igrali?

[Teehee(R)]

Kakav ti je u usporedbi sa TfM Ares expedition?

Nisam igrao Ares. Malo me odbija činjenica da Ares jako vuče na Race for the Galaxy kojeg radije igram u originalu.

[Zorzy]

Ali ako hoćete par mojih misli oko Dice verzije onda je Dice definitivno fokus na dice managementu, a ne toliko na kartama. Znači mi kada igramo pokušavamo maksimalno smanjiti utjecaj sreće od kockica putem polja, crvenih i posebno plavih kartica kojima modificiramo rezultate na kockicama na one koji nam trebaju. Fora je kada ti plava karta dozvoljava dvije ili čak tri modifikacije kocki, pa ako ti ne trebaju sve te modifikacije za odigrati kartu na potezu, možeš si planirati preostale modifikacije za gradnje drugih karata u drugom potezu...

Dice game ima drugačije koncipirane akcijske i produkcijske krugove igre. Ovdje sami biramo kada ćemo i ako igrati produkciju, a kada akciju. Takođr akcija ima dva poteza - support i main. Support dio akcije služi opet za smanjenje utjecaja sreće na tri različita načina. Nema draftanja, iako se na BGG-u neki čak i pitaju ne bili se to moglo uvesti kao home rule. Ne bi trebao biti problem izdraftati karte na samom početku igre. Kasnije više nema mogućnosti za draft.

[Valsim]

Clash of Cultures: Monumental Edition

Prošli četvrtak 20.03. se spletom okolnosti pružila savršena prilika za neočekivano igranje, budući da smo i Miljenko i ja bili na godišnjem. Tako da se uspjelo isprobati napokon novu inačicu Clash of Cultures: Monumental Edition.

Otkad sam vidio igru vizualno me baš i nisu impresionirale nove ilustracije pločica terena. U odnosu na prvu inačicu djelovale su mi dosta inferiornije. Međutim jednom kada smo zaigrali nisam to više uopće doživljavao niti me je smetalo. Sve ostalo počevši od fenomenalnih minijatura i ispoliranih pravila je zamjetno veliko unaprijeđenje u odnosu na staru ediciju od Z-Mana.

Normalno da smo odmah zaigrali i s civilizacijama, pa je tako od dvije nasumično izvučene Miljenko odabrao Maje, a ja Kinu. Trebao mi je koji trenutak da se prisjetim pravila, jer igru generalno igramo s odmacima od po par mjeseci. Novi vizuali mi isto nisu pomagali, a Miljenko me morao često podsjećati na novi način okidanja događaja.

Startali smo kako to obično i biva skroz mirnodopski svak na svojoj strani mape, gradeći i unapređujući svoje civilizacije tehnološkim otkrićima. Na 2/3 igre sve veća koncentracija barbara na mapi je zahtjevalo i rad na vojsci. U jednoj takvoj prilici barbarske horde su mi čak poharale jedan nezaštićeni grad. Kada smo se pozabavili s barbarskom prijetnjom, nekako prirodno je došlo i do naših međusobnih okršaja. Jer što inače raditi sa svom tom vojskom? Sigurno neće uzgajati pšenicu i brinuti se stočarstvom. Kako mu je to i uobičajeno, Miljenko je prvi udario. U mukotrpnoj iscrpljujućoj borbi gdje su poginuli vođe s obje strane, bitka je završila u moju korist neriješeno, i to tako što su nam sve jedinice izginule. Doduše u mojem slučaju je tu bila ključno odigrana akcijska karta. Kažem neriješeno u moju korist jer se bitka odvijala na teritoriju s mojim gradom, te u slučaju pobjede Miljenko bi ga osvojio. Nije dugo trebalo čekati do idućeg sraza, koji se ovoga puta odvio u planinama s Miljenkovim gradom. Presudilo je konjaništvo s moje strane, koje je napravilo prednost pred Miljenkovom vojskom sačinjenom samo od pješaštva. Probio sam se tako do njegovih teritorija i zaprijetio ostatku njegovih sada nebranjenih gradova. No snage su mi dotad već bile desetkovane i poprilično udaljene od matičnog teritorija, a i Miljenko se brzo snašao mobiliziravši nove jedinice. Tako da sam se taktički povukao i utaborio u osvojenom gradu u planinama i s utvrdom. Igra je u tom trenutku bila u samoj završnici, te je Miljenko posljednje očajničke kocke bacio na kulturni utjecaj na moje gradove. Srećom bezuspješno. Svjetska Čuda nisu niti ušla u igru.

Kod finalnog bodovanja rezultat je bio izjednačenje. Obojica smo imali 34,5 bodova. Izjednačenje se razbijalo gledanjem tko ima više izgrađenih građevina, što sam se pokazalo da imam ja, i to svega jednu više - 9 naprama Miljenkovih 8. Dobar je osjećaj pobijediti u nekoj epskoj igri, a još više na takvo izjednačenje.

Maria

Odmah idući dan 21.03. pružila se nova prilika. Dogovor je bio kod Miljenka da se zaigra Cuba Libre u 4 igrača. Igrao sam davno Fire in The Lake kod Jure, što mi je bila prva COIN igra. Tako da sam očekivao da će mi i ova biti oduševljenje. Pravila nisu jednostavna za nekoga tko se čak i po drugi put upušta u serijal (Fire in The Lake se ipak igrao prije 7 godina i to jednom), no usprkos mojem umoru čak i nakon poštenog Nescaffea, Miljenko se fakat potrudio i više puta ponavljao kad sam se pogubio. I onda taman kako smo prošli kroz sve i pola sata prije dogovorenog nalaženja, jedan član čije ime se ne smije izgovoriti, je bio primoran odustati od dolaženja. Ako itko može razumjeti razbijanje planova, to su onda samo roditelji s djecom . I što sad? Prijedlog je bio ponovno na Clash of Cultures... ili eventualno Mariji. Bio sam pomalo već izmožden od prolaska kroz Cubu Libre, ali Maria mi je bila velika želja već jako dugo. Kada će uostalom ponovno biti situacije da nas se nađe iznimno trojica za igru. Pristao sam i obojica (Miljenko i ja) smo ponovno zahukali rukave. Objašnjavanje se taman dovršilo do Nikolinog dolaska, tako da smo odmah mogli prionuti na igru.

Maria je igra striktno za 3 igrača, bazirana na stvarnom povijesnom ratu za austrijsko nasljeđe, koje se odvilo između 1740. i 1748. godine, kada je Austriju istodobno napala Prusija, Francuska, Bavarija i Saska, dok su joj s druge strane Velika Britanija, Hanover i Nizozemska pomagali. Jedan igrač tako zauzima središnje mjesto u ulozi Austrije, drugi igrač u ulozi Francuske i Bavarije, dok treći igrač igra s Prusijom i austrijskim saveznicima. Mapa teritorija je u tu svrhu podijeljena na dva djela. Središnji dio zauzima same austrijske, pruske i dijelom francuske pokrajine, te Silezijom. Drugi dio mape sadrži većinu Francuske i Nizozemske pokrajine.

Igra je bazirana na starijem bratu iz 2004. godine - Friedrich. No dok je Friedrich zamišljen u 4 igrača, Maria je u 3. Maria također ima određene dodatne mehanike poput političke faze, igranje husara, prisilno marširanje, imperijsko glasovanje, te Sasku izdaju i pripajanje Silezije Prusiji.

Oprezno planiranje kada i gdje voditi bitke, a gdje časno uzmicati, kao i blefiranje, bit će ključ ka časnoj pobjedi. Svaki igrač će imati određeni broj gradova/utvrda koje će morati osvojiti za pobjedu. Austrija tu ima najmanji broj budući da je njezin primarni cilj obraniti se. Mapa je podijeljena na razne teritorije, te gradove i utvrde koji su ispresijecani cestovnim konekcijama. Po nekim konekcijama koje će predstavljati veće ceste moguće se puno brže kretati i manevrirati, za razliku od manjih lokalnih.

Igrači započinju igru s određenim brojem stvarnih povijesnih generala, te raspodjelom inicijalnih vojski među njima, do maksimalne vrijednosti od 8. Igrači na svojim potezima strateški pomiču generale s jedinicama po mapi, slijedeći pravila za pomicanje. Kada se dvije suprotstavljene vojske nađu na susjednim pozicijama dolazi do borbi.

Bitke se odigravaju pomoću taktičkih poker karata + neke posebne. Igrača mapa je dodatno podijeljena na četiri boje (pik, kara, srce tref), a pod koje potpadaju određeni teritoriji. Igrači iz ruku mogu u započetim bitkama odigravati karte u bojama koje odgovaraju poziciji na kojoj se nalazi general s vojskom na mapi. Ako se igračeva vojska nalazi na rasponu teritorija koje pokriva pik, tada u napadu ili obrani može odigravati karte iz ruku samo u toj boji. Samo vlasnicima njihovih vojski je poznata njihova stvarna vojna snaga, tek u srazu s protivnikom igrači otkrivaju veličinu/snagu svoje vojske. Igrači mogu na istom polju imati do dva vlastita generala, zajedno s njihovim jedinicama. Kod otkrivanja igrač s većim brojem jedinica postavlja inicijalnu vrijednost vojne snage, na protivniku je tada red da ovu vrijednost dostigne ili prestigne odigravanjem taktičkih karata. Kada u tome uspije, tada je na radu opet prvi igrač, i tako u krug sve dok netko više ne može ili ne želi odigravati karte iz ruku. Pobjednik uništava poraženoj vojsci broj jedinica u ovisnosti o postignutoj razlici, te za toliko pozicija i pomiče ostatak protivničke vojske u željenom smjeru.

Na početku svakog kruga igrači dobivaju nove taktičke karte, te se razrješavaju karte događaja koje mogu imati neočekivanog utjecaja na igru.

Igra završava kada jedan od igrača uspije osvojiti dovoljan broj gradova/utvrda, ili nakon određenog broja krugova.

Zaigrali smo naprednu verziju, jer ne poznajemo riječ uvodna iliti simplificirana partija. Budući da su momci imali po 2-3 partije prednosti nada mnom, dodijeljena mi je nešto laganija uloga Francuske i Bavarije. Miljenko je zaigrao s Prusijom i austrijskim saveznicima, a Nikola je preuzeo najzahtjevniju ulogu Austrije.

Moram priznati kako me objašnjavanje dvije igre za redom poprilično mentalno iscrpilo, a tu je bio i neki začetak bolesti koji me hvatao, budući da sam počeo osjećati grlobolju, a i bio sam jedini u jakni i kraj radijatora, dok su momci bili u kratkim rukavima. Pomirio sam se od početka da će s obzirom na sve partija za mene biti uvodno/naučna, bez velikih očekivanja.

Početno taktičko razmještanje prvog kruga brzo je bilo prekinuto Miljenkovom silovitim udarom s Prusijom sa sjevera na Austriju. Austrijski teritorij na dijelu s francuskom je ostajao nedirnut zbog Miljenkovih snažnih nizozemskih snaga, koje su mi se prijetile. Ista priča je bila između Nikole i mene i na austrijsko-bavarskoj granici. Miljenko je većinom bio fokusiran na osvajanje po Austriji, dok se s jakim nizozemskim snagama igrao mačke i miša s mojim snagama uza samu granicu. U jednom trenutku se osjetio dovoljno snažno i samopouzdano s dvjema moćnim vojskama naspram jedne moje. Bahatost ga je gadno koštala jednom kada je otkrio količinu snažnih taktičkih karata koje sam imao u posjedstvu. Čime sam mu zadao gadan poraz gotovo u potpunosti mu unistivši dvije snažne vojske.

Razbudivši se iz zimskog sna zbog navale adrenalina, našao sam se odjedanput okuraženim da progonim dalje Nizozemske snage sve do njihove zemlje. Morao sam se ipak zaustaviti od predalekog proboja zbog rastegnutih opskrbnih linija. Uhvatila me pobjednička euforija pa sam s Bavarcima i dijelom francuskih snaga krenuo i na Austrijance uz francusko-bavarsku granicu. Na moje iznenađenje dvije vojske s kojima sam se nadgledao čitavo ovo vrijeme, su brojale svega četiri jedinice. Tako da su ih moje nadmoćne snage lako pregazile i zašle u Austriju. Da sam bolje pratio mogao sam do tog zaključka doći puno ranije promatrajući srazove između Miljenka (Prusije) i Nikole (Austrije).

Padali su tako jedan pogranični austrijski grad za drugim, dok je većina austrijskih snaga vodilo grčevite bitke s Prusima na sjeveru. U tom trenutku sam se i ja malo previše razbahatio udarivši na austrijska područja u blizini Francuske. Sada je Nikola bio taj koji je s slabijom vojskom temeljito porazio dvije moje, vješto odigravši taktičke karte. Ubrzo je krenuo u protunapad osvajajući gradove i utvrde po Francuskoj. Miljenko se s Nizozemcima također u tom trenutku nešto oporavio i ponovno počeo prijetiti, no i ovoga puta je bio do nogu potučen.

Počelo je biti poprilično izgledno u tom trenutku da bih vrlo lako mogao pobijediti. Zapadni dio Austrije je bio gotovo u potpunosti nebranjen, trebalo se samo prošetati i osvojiti sve te gradove koji su se nudili. Miljenko je počeo biti ekstra dosadan gnjaveći me oko granice s Nizozemskom, a i Nikola je preusmjerio svu pažnju na istočni dio zemlje pojačavajući obranu i presijecajući mi opskrbne linije husarima. Bilo je međutim ipak prekasno za zaustaviti buldožer jednom kada se zakotrljao, i kroz tri kruga sam uistinu i ostvario pobjedu.

[Stips]

Wow, razvalio si s Francuskom, svaka čast!

[Valsim]

Od protekla 2 tjedna spletom okolnosti postao sam već pomalo ustaljeni 4 član igrače grupe koja se okuplja kod Miljenka. Odabir igara je segment koji mi je poprilično drag srcu, a zanemaren zbog izostanka interesa kod drugih ljudi. Govorim o pretežno ratnim, političkim i poprilično konfliktnim igrama. Pa usprkos takvim tematikama ostao sam iznimno ugodno iznenađen u kakvim veselim i prijateljskim atmosferama nam prolaze ovakve vrste žanrova. Ništa tako nije bilo drugačije niti ovaj petak, osim što smo bili u punom sastavu (Miljenko, Nikola, Stjepan i ja).

Yellow & Yangtze

Prva igra večeri je bio Knizijin biser - Yellow & Yangtze, svojevrsni spin off puno poznatijeg naslova - Tigris & Euphrates.

Neću ulaziti u detalje oko same igre budući da je ista već pobliže obrađena - https://boardgames-friends.igranje.hr/2 ... a-i-praga/

Bilo je poprilično konflikata i nadmudrivanja u samoj igri, puno više nego što i pamtim iz naših prvih iskustava. Nikola se tu pokazao kao apsolutni pobjednik, dok ja pak apsolutni gubitnik. Rezultati su bili sljedeći:
Nikola (Lion) - 10
Stjepan (Crossbow) - 8
Miljenko (Bull) - 7
Mislav (Pottery) - 5

Pax Pamir

Ne gubeći na vremenu odmah smo prešli i na iduću igru večeri - Pamir second edition .

U igri 1-5 igrača preuzimaju uloge afganistanskih vođa u nastojanju da skroje vlastitu državu nakon propasti prijašnjeg Duranskog carstva. Zapadni povjesničari ovaj period nazivaju i dobom "Velike Igre", zbog nadmetanja koje su europske sile imale nad centralnom Azijom. U Pax Pamiri na to gledamo očima žitelja Afganistana iz 19. stoljeća, koji su nastojali izmanipulirati strane sile kako si sačuvali svoju neovisnost.
Igra se u svojoj najosnovnijoj naravi svodi na izgradnju vlastitog kartaškog tabloa.

Svaki igrač ima po dvije akcije na svojem potezu, koje će koristiti za kupovinu karata s centralne tržnice, te nakon toga odigravati ispred sebe u jedinstvenoj liniji nazvanog dvor. Kod uzimanja karata iz centralne tržnice prvi stupci će uvijek biti besplatni, a za svaki idući će trebati položiti po jedan novčić na jednu prethodnu kartu unutar tog reda, i tako sve dok se ne dođe do željene karte s tržnice. Pa tako ako želim kartu iz trećeg stupca prvog reda, na karte prvog i drugog stupca ću morati položiti po jedan novčić. Određene karte tako postaju primamljive ako ni zbog čega drugoga onda zbog količine novčića na sebi.

Jednom kada se nađu u vašem posjedstvu, karte se mogu odigravati za spuštaju vojnih jedinica na karta Afganistana podijeljenu na određene regije, za izgradnju cesta, za dodavanje vlastitih plemena, za unajmljivanje špijuna i sabotažu protivničkih karata, izgradnju ekonomije itd. No opet ne možete odigravati bilo koje karte, već bi bilo dobro da to budu one naklonjene frakciji koju podržavate. Također kod odigravanja ako neki od igrača već ima dominaciju u regiji karte koju želite odigrati, tada će mu trebati platiti i određeni broj novčića.

Postoji određeni limit koliko karata možete u bilo kojem trenutku imati u ruci, te koliko spuštenih na stol ispred sebe. Ovaj limit se može povećati odigravanjem određenih karata.

Svaki igrač od početka igre će odrediti kojoj od triju strana će biti naklonjen, a o čemu će uvelike ovisiti koje karte će moći uzimati i odigravati. Tri su frakcije - Afganistanci, Rusi i Britanci. Jasno tijekom igre igrači će moći promijeniti naklonost prema drugoj frakciji, no u tom slučaju će gubiti sve izgrađene benefite s onom koju izdaje.

Tijekom igre iz špila karata koji se polaže na centralnu tržnicu, s vremenom će izaći specijalne karte bodovanja nazvane "Provjera Dominacije". Igrači naklonjeni i lojalni trenutačno dominantnoj frakciji, dobiti će određeni broj bodova u ovisnosti o njihovom utjecaju unutar te koalicije. Međutim ako niti jedna frakcija nije dominantna, već je Afganistan fragmentiran, igrači će dobiti bodove u ovisnosti o vlastitoj osobnoj snazi.
Nakon svake "Provjere Dominacije" igra se djelomično resetira nudeći novi i svježi početak ka realiziranju vlastitih daljnjih ambicija.

Igra završava kada nakon bodovanja neki od igrača povede za 4 i više bodova, ili nakon četvrtog bodovanja Dominacije.

Nescaffe pomiješan s kavom me počeo već polagano napuštati kada smo došli do objašnjavanja pravila, tako da sam neke bitne stvari propustio kapirati. Kada smo krenuli u igru imao sam tako osjećaj potpune izgubljenosti otkuda početi. Igra nije jedna od onih u koju se može samo tako uletjeti i nadati najboljem. Potrebno je tu puno dobrog planiranja i taktiziranja od samog početka.

Stjepan je prvi pustio krake kontrole nad određenim regijama, dok je Nikola raspršio po svijetu svoju mrežu špijuna. Kada se protivnički špijun nalazi na nekoj vašoj spuštenoj karti, za igranje akcije na njoj je potrebno platiti jedan zlatnik igraču koji kontrolira dotičnog špijuna. Osim ukoliko mu vaša akcija nije po volji, tada vam može dopustiti da koristite bez plaćanja. Miljenko je nešto kombinirao s kontrolom regija i špijunima, a ja sam bio u šumi. Figurativno naravno.

Čini se da je taj petak stvarno bio Nikolin dan, jer nas je i u Pax Pamiri rasturio okončavši igru na nenadmašnu prednost.
Nikola (Plavi) - 10
Miljenko (Crveni) - 5
Stjepan (Žuti) - 4
Mislav (Crni) - 1

Tako je dobro vidite, oči vas ne varaju. Ostvario sam svega jedan pišljivi bod. Moram priznati kako je ovo jedna od rijetkih igara koja mi je toliko loše sjela. Ne u smislu da je loša igra, daleko od toga. Jednostavno mi je bilo previše toga za pohvatati, i bio sam izgubljen kojim smjerom i kako krenuti. Svakako ću morati dati još prilika.

[Valsim]

Petak 11.04.2025. smo se našli u podosta prepolovljenom sastavu. Da budem precizniji našli smo se samo Miljenko i ja.

Prvo smo se pošteno ispričali i podružili i s Andrejom. Teme su bile uobičajene prijateljske - Thompson, Trump, Elon Musk, AI... Sve ono što ljude zanima u današnje vrijeme. Nakon toga su me Elenini krsni kumovi pošteno nahranili (gdje ćeš bolje prijatelje ), nakon čega smo Miljenko i ja drmnuli jedan Nescaffe, nakon čega smo bili spremni za glavni desert - odabir društvene igre večeri. Nimalo lagan zadatak kada imate cijelu sobu punu igara i veliki interes za svaku od njih.

Pa ipak odluka je u konačnici pala na Clash of Cultures: Monumental Edition. Valjalo je Miljenku udovoljiti revanš.
Od civilizacija ovoga puta je Miljenko izabrao Feničane, a ja Perzijance. S obzirom na Miljenkovu trgovačku civilizaciju, u odnosu na moju poprilično ratnu gdje sam lagano mogao doći do slonova, očekivao sam kako ću vojno pomesti pod s njime.
Prvih pet epoha smo se bazirali čisto na kulturološku, znanstvenu u ekonomsku izgradnju vlastitih civilizacija. Oboje smo rano otišli na ekonomska unaprjeđenja, te je trgovinska razmjena s obje strane pravo procvjetala. Imali smo čak iznimne sreće i s barbarima, koji usprkos svojem mnoštvu, držali su se mirnodopsko svojih naselja. To mi je omogućilo brzo širenje i osnivanje novih naselja, kojih se ubrzo na mapi našlo četiri, u odnosu na Miljenkova dva no zato dobro razvijena.

Događaji koji su izlazili su više bili naklonjeni mojoj strani, dok su Miljenka dobrano sakatili ili mu nisu donosili nikakav benefit.
Kako bih izbjegao sudbinu prethodne partije, gdje su mi barbari poharali jedno naselje, i kako sam sad imao čak tri nebranjena u relativnoj blizini barbarskih hordi, odlučio sam unutar jednog poteza s pregrštom resursa na raspolaganju, unovačiti popriličan broj vojnih jedinica i tako ih osigurati.

Jasno to je kod Miljenka aktiviralo panični modus operandi i sumnje u moje stvarne motive. Tako da se i on bacio na vlastita novačenja, doduše niti izbliza u obujmu poput mojih, zbog čega to nisam doživio kao prijetnju. Međutim zanemario sam morsku blizinu mojeg glavnog grada, s Miljenkovim na drugom kraju poznatog svijeta. No držao sam malo izglednim da će išta suludo izvesti, na koncu grad su branile dvije moćne jedinice slonova i jedna pješaka. Naravno da sam se grdno prevario i zanemario značaj tehnologije "Oružje od čelika". Tako da čim se obračunao s piratima koji su mu stajali na putu, Miljenko je ukrcao tri pješaka i iskrcao se ravno u mojem glavnom gradu. Bitka je bila jednakih snaga 3 na 3, gdje je Miljenku prevagu nosila tehnologija dodajući snagu, a meni moćni slonovi koji su određenim dobivenim simbolom na kocki mogli negirati gubitke. Međutim previdio sam drugu Miljenkovu tehnologiju - "Vojni brodovi". Prilikom iskrcavanja trupa s brodova, u prvom krugu bitke, negiraju jedan gubitak. U kombinaciji s mojim užasnim rezultatima na kocki gdje sam ostvario svega jedan pogodak koji je negiran, te Miljenkovim visokim rezultatima i zgodicima, rezultat je bio devastirajući. Izgubio sam sve tri jedinice i vrijedan grad, po cijenu nikakvih gubitaka s protivničke strane. Nije nimalo bilo utješno niti što Miljenkova odluka za takvim iznenadnim napadom nije bila nikakav hir, već pomno promišljeno ispunjavanje tri zadatka - osvajanje branjenog grada, uništavanje 2 protivničke jedinice u borbi u ulozi napadača, te uništavanje 3 protivničke jedinice. Šest bodova jednim potezom samo tako. Impresivan pothvat.

Kad se već pružila prilika jurnuo je i na moj susjedni prekomorski grad, i ovdje do nogu potukao tri moje jedinice. Imao sam osjećaj kako gledam pobjedi u oči, a situacija se iznenada iznimno zakomplicirala. Kako bih vratio barem djelić izgubljenog, jurnuo sam iz svojeg sjevernog grada na slabo branjeno barbarsko selo, osvojivši ga bez imalo problema. Odavdje sam imao plan prijetiti se Miljenkovim matičnim gradovima, no dok kažeš keks Miljenko je i tu već regrutirao svoje snage dobro ih utaborivši. Bio sam već poprilično očajan u tom segmentu igre pa sam svejedno jurnuo na jedan od njegovih gradova. Bitka je bila 4 naprama 3 u Miljenkovu korist, ali računao sam na svoju akcijsku kartu strijelaca da prije pravog početka bitke eliminiraju barem jednu protivničku jedinicu, a imao sam visoka očekivanja o od ratnih slonova. Normalno da su me i jedni i drugi iznevjerili, a svemu je dodatno kumovao i poražavajući rezultat na kocki. Uspio sam jedva eliminirati jednu Miljenkovu jedinicu, izgubivši u procesu sve tri svoje.

Igra je u tom trenutku bila praktički gotova. Miljenko se prošetao po preostala moja dva nebranjena grada i priskrbio si teško ostvarivu pobjedu na eliminaciju. Osveta je bila zadovoljena.

Iako sam se definitivno osjećao dostojno nadigrano vještim Miljenkovim taktičkim manevrima, jednako tako nisam uspijevao isprati niti gorak osjećaj katastrofalno loših rezultata na kockama. No to je jednostavno takav tip igre gdje je za očekivati da će oko nekih stvari odlučivati i sreća.

Kako je bilo još relativno rano, barem u igračim pojmovima, odlučili smo se za još jednu igru. To je ispala prva edicija Londona od Martin Wallacea. Riječ je o odličnoj igri za 2-4 igrača, baziranoj na upravljanju i menadžiranju karata, gdje igrači nastoje ponovno izgraditi London nakon devastirajućeg požara 1666. godine. Postoji i druga edicija, koja je po svemu indentična prvoj osim u jednoj stvari. Dok u prvoj ediciji postoji igrača ploča s prikazom Londona, gdje se onda odabiru kvartovi koji će se obnoviti, u drugoj ediciji je to zamijenjeno velikim kartama dimenzija 80 x 120, kojih se uvijek na odabiru nalazi tri, te kada se jedna uzme druga ulazi u igru.

Igrači započinju igru s određenim brojem karata u ruci, te na početku svojeg poteza vuku jednu novu kartu na slijepo ili s ploče od ponuđenih. Igra se odigrava na način da igrači na svojim potezima kao akciju uzimaju dodatne karte (3 na slijepo ili od ponuđenih), odigravaju karte iz ruke (koliko god žele i mogu), odigravaju akcije na svim svojim spuštenim kartama ispred sebe (tzv. upravljanje gradom), ili odabiru jedan kvart koji će obnoviti. Upravljanje gradom generira i određeni broj siromaštva, kojeg se igrači nastoje riješiti do kraja igre što je više moguće, jer nose negativne bodove. Tako da igračima nije u interesu svako tolko vrtjeti upravljanje gradom, već kada mogu dobiti najviše benfita po cijenu generiranja siromaštva. Aktiviranje karata ide većinom u rangu eliminiranja određenog broja siromaštva, prikupljanje novaca, generiranje bodova, i rješavanje nebitnih karata iz ruku. Većina aktiviranih karata se nakon izvršavanja svojih akcija preokrenu na poleđinu, čime označavaju da su iskorištene i prilikom idućeg upravljanja gradom neće donositi ništa, osim siromaštva naravno. Srećom pa je moguće prekriti takve karte novima iz ruke, kao i bilo koje aktivne karte novima ako se tako odluči. Postoje i karte koje se spuštaju, a koje donose samo veliki broj bodova, kao i brojne unikatne sa svojim zasebnostima. Obnavljanje kvartova donosi određeni broj bodova i karata za povući u ruke. U situacijama da se nađete u besparici moguće je uzimati i zajmove u vrijednostima od po 10£. No za njihovo otplaćivanje na kraju igre potrebno je banki vratiti 15£ po zajmu, a na kraju igre nose negativne bodove.

Igra završava u trenutku kada se isprazni špil karata, nakon čega svi preostali igrači osim onoga na čijem potezu se to dogodilo, imaju po još jedan potez.
Nakon toga se klasično zbrajaju svi prikupljeni bodovi. Igrač s najmanjim brojem siromaštva odbacuje sve svoje pripadajuće oznake, a ostali igrači taj zadani broj. Zavisno o skali preostali igrači s određenim brojem siromaštva će dobiti i određeni broj negativnih bodova. Svaki preostali zajam na kraju igre koji se nije uspio otplatiti donosi 7 negativnih bodova. Kada se sve zbroji i oduzme igrač s najvećim brojem bodova je pobjednik. U slučaju izjednačenja to je igrač koji je obnovio najviše kvartova, a u slučaju daljnjeg izjednačenja to je igrač s najvećom bodovnom kartom spuštenom ispred sebe.

Sve u svemu zaista fenomenalan malo poznati klasik koji definitivno zaslužuje više pozornosti i pažnje.

No vratimo se mi na našu partiju. Imao sam osjećaj kao da sam iznimno loše startao i zablokirao se s prva tri loša poteza. Zbog toga sam vrlo rano morao uzeti zajam od 10£ kako bih išta mogao raditi na potezu. Nije dugo prošlo i ponovno mi je trebao još jedan zajam, pa nakon toga i još jedan. Kada se tome pridodala i enormna količina siromaštva koju sam prikupio, bio sam siguran kako je partija već na 1/3 igre bila odlučena. No nisam se predavao i odlučio sam barem doživjeti poraz što je blaže moguće. Na moje iznenađenje, tijekom igre se od polovice igre sve počelo preokretati. Odabirom pravih kvartova za obnavljanje i pravih karata za uzimanje i spuštanje, počeo sam prikupljati sve više novaca, koje sam onda trošio dalje na obnavljanje novih kvartova. Svaki obnovljeni kvart eliminira jedno siromaštvo prilikom upravljanja gradom. Tako da sam postepeno se počeo rješavati i siromaštva. Na kraju igre sam imao suludu količinu novaca s kojim sam uspio otplatiti sav zajam, a preostala su mi svega dva siromaštva koja su mi donijela -1 bod na kraju igre. Rezultat je bila pobjeda s 133 bodova naspram Miljenkovih 126. Jako gusto, no s obzirom da sam predviđao opći potop, iznimno zadovoljavajući kraj večeri. Kome nejde u ratu barem mu ide u ekonomiji .

[Valsim]

Cuba Libre

Svima je vjerujem barem donekle poznata kubanska revolucija koja se vodila od 26. srpnja 1953. do 01. siječnja 1959 godine, i kojom je Fidel Castro došao na vlast pretvorivši Kubu u komunistički bastion doslovno pred pragom SAD-a. Malo manjem broju je sigurno poznato kako otok nije bio stranac brojnim revolucijama i ustancima debelo prije Castrovog doba. Prvo protiv Španjolaca krajem 19. stoljeća, a stjecanjem "samostalnosti" protiv marionetskih vlada kojima se upravljalo iz Washingtona. Također sama najpoznatija revolucija sredine 20. stoljeća je bila puno kompleksnija nego nas je osnovna povijest učila u školama. I prije Castra na Kubi su bile prisutne brojne frakcije koje su se već godinama borile s brojnim vladama, većinom bezuspješno. Šokantno je otkriće i koliki utjecaj u vođenju zemlje je imala i mafija, koja je na otoku bila poput države u državi. Razlog uspjeha posljednje revolucije najviše je išao u prilog dobroj vanjskoj organizaciji i priljevu novca izvana, ali i tome što je većini pučanstva do tog trenutka već zaista prekipjelo živjeti u bijedi i siromaštvu. Nije da se nešto posebno promijenilo poslije revolucije, no bilo je lijepo živjeti i boriti se u nadi.

Cuba Libre je druga u nizu inačica iz COIN serijala (COunterINsurgency), gdje se kroz asimetričnu stratešku ratnu igru obrađuje određeni povijesni sukob. Većina igara iz serijala je za 2-4 igrača, gdje se različite frakcije bore za ispunjavanje vlastitih uvjeta za pobjedu.

All Bridges Burning: Red Revolt and White Guard in Finland, 1917-18 je pritom za do 3 igrača, a Colonial Twilight: The French-Algerian War, 1954-62 za do 2 igrača.

Generalno su igre polu kooperativnog karaktera, budući da će dvije frakcije često surađivati u određenoj mjeri, no kako to uvijek biva na kraju može pobijediti samo jedan. Naravno ovo često nema pravila, pa frakcije potpuno suprotnih ideoloških stavova i ciljeva mogu imati zajedničke interese u određenim situacijama, te se tako i međusobno pomagati.

U Cubi Libre igraju sljedeće frakcije:
Direktorij (žuti) - rascjepkane prodemokratske snage kojima je cilj uspostava demokracije.
26 Srpanj (crveni) - Castrove snage čiji cilj je uspostava vlastite vladavine.
Vlada (plavi) - vojska i policija pod upravom vlade, odnosno samog diktatora Batiste. Cilj im je jednostavan, zadržati vlast nad otokom.
Sindikat (zeleni) - kapitalisti i mafija, čiji jedini cilj je maksimalna zarada.

Pri tome Direktorij i 26 Srpanj s jedne strane, te Vlada i Sindikat s druge strane, će pretežno usko surađivati na određenim poljima. Mada će u konačnici sve ovisiti od partije do partije i neće biti pravila.

Sve se odigrava na igračoj ploči podijeljenoj na određene igrače sekcije, kao i dijelove gdje svaki igrač drži svoje snage. U samom središtu se nalazi mapa Kube podijeljene na pokrajine, gradove i ekonomske centre. Pokrajine se dalje dijele prema reljefnim obilježjima, koje će donekle utjecati na određena pravila vezana za provođenje akcija u njima. Svaki igrač ima određeni broj svojih agenata i baza. Igru diktira izvlačenje karata događaja, koje predstavljaju određena povijesna zbivanja. Na vrhu svake karte se nalaze simboli frakcija, te će redoslijed biti različit od karte do karte. Zavisno o redoslijedu simbola, točno tim redoslijedom će igrači odigravati svoje poteze. Prvi igrač koji je prema redoslijedu odigravanja karte odabire koju od primarnih akcija će sprovesti. Ima opciju i propuštanja poteza ako mu se iduća karta događaja čini zgodnijom za korištenje. U svakom trenutku će biti otkrivene dvije karte događaja. Jedna aktualna i jedna nadolazeća koja igrače očekuje u idućem krugu. Prema tome igrači mogu planirati svoje strategije unaprijed. Svaki krug će samo dva igrača imati mogućnost odigrati jednu od raspoloživih akcija, gdje prvi igrač ima prednost prve jače primarne akcije. Drugi igrač mora odabrati nešto slabiju sekundarnu u istom redu, odigrati jedan od dva aktualna teksta na trenutnoj aktivnoj karti događaja, ili propustiti svoj potez kako bi se moglo u idućem krugu odigrati nešto bolje.

Svaka frakcija će na raspolaganju imati svoj set akcija, a neke će donekle biti identične između više njih. Prema tome način igre svake frakcije će se bitno razlikovati od jedne do druge.

Igra završava kada izvlačenjem specijalne karte iz špila događaja, pokrene se proces provjere tko ima ostvarene uvjete za pobjedu. Ako nitko nije ostvario uvjete svoje frakcije, tada se igra normalno nastavlja dalje s idućim igračem. Drugi način završetka igre je kada se izvuče i posljednja karta iz špila događaja, kada će se na kraju gledati koji od igrača je došao najbliže svojim ostvarenim uvjetima.

I to je u osnovi to. Usprkos svojem pomalo zastrašujućem izgledu, igra je poprilično jednostavna za pohvatati. Ono što može biti teško jest pohvatati strateške načine igre svake pojedine frakcije. Kako su bitno različite svaka nudi potpuno drugačije igrače iskustvo. Bez dobrih početnih naputaka, novim igračima pogotovo može biti veliki izazov u kombinaciji s iskusnijim igračima koji već imaju i 3-4 partije iza sebe.

U našoj partiji mene je dopala uloga Direktorija (žuti), budući da je jedna od najjednostavnijih. Miljenko je zaigrao sa Sindikatom (zeleni), Nikola je igrao s Vladom (plavi), a Stjepan s 26 Srpnjom (crveni).

Kako im i priliči vladajuće snage su se uglavnom držale gradova, kao i Sindikat koji je u okrilju sigurnosti neometano mogao otvarati svoja kasina i raditi na financijama. Stjepan i ja smo za to vrijeme kolo vodili u pokrajinama, gdje je praktički na samom početku zaiskrilo između nas oko strateške pokrajine Oriente, a iz koje sam besramno bio izguran od strane 26 Srpnja. Ubrzo nakon toga korijenje su pustili i u pokrajini Las Villas i Camaguey; dok sam se ja utaborio u Camaguey, Matanzas, La Habana i Pinar del Rio. U posljednja dva mi je ubrzo Miljenko počeo smetati prisustvom svojeg Sindikata, zbog čega sam stalno bio primoran boriti se s njim za utjecaj nad pokrajinama. Nikola je za to vrijeme smiono kalkulirao iz sjene svoj svaki idući potez. Stjepan mu se tu često sa svojim 26 Srpnjom miješao u planove.

No ubrzo se iskristaliziralo kako je Miljenko iznimno blizu ostvarenju svojih uvjeta za pobjedu. Stoga smo se sva trojica bacili u obračun s njim, zatvarajući mu kasina i protjerujući njegove agente.

U jednom trenutku su i Nikoline vladine snage zaključile da je kucnuo trenutak za raditi red na otoku, pa je dio njegovih snaga napustio sigurnost gradova i krenuo raditi čistku. Prvi na udaru se našao 26 Srpanj, no niti moja regija Camaguey nije bila pošteđena. Kratkoročni predah Miljenko je iskoristio za konsolidiranje svojeg financijskog imperija, te ga u jednom trenutku više nismo mogli spriječiti u ostvarivanju pobjede.

Velika preporuka svim povijesnim ljubiteljima konfrontacijskih kvazi ratnih igara.