Najbolje igre zadnjih 20 godina (2000.-2019.)

[tanelorn]

I od mene ide glas za Wingspan

[Vatanen]

Slaba godina generalno, ali s nekim sjajnim, gotovo epohalnim kratkim 2-player doprinosima: Watergate, Blitzkrieg, Undaunted Normandy i La Der Des Ders. Prva dva zarobljuju Twilight Struggle osjećaj u 20 - 40 minuta i iskupljuju ovu preobilnu, a prosječnu godinu (i ne, 13 days to nije radio tako dobro). Treća je najzvučniji wargame koji se pojavio u godini, rijedak primjer laganog wargamea sa širokim recepcijskim potencijalom (zato i jest odjeknuo), taktički WWII temeljen, koliko shvaćam, na War Chestu (isti dizajneri), ali za razliku od njega s temom - dakle lagani deck building elementi + mapa i kockice. Nastavak ove godine donosi i vozila. Jedini tactical level koji mi se ikada svidio (uz C&C sustav, ali koji je ipak suviše restriktivan i repetitivan).
A Der Des Ders je časopisna francuska igra kojoj pak polazi za rukom isto što i Blitzkriegu, samo za 1. svjetski - zarobiti taj osjećaj (navlačenja za resurse, stalematea) na grand strateškoj razini u apstraktnom dice rolleru od sat-sat i pol. Čime u potpunosti odmjenjuje veću i detaljniju, ali predugu igru The Lamps Are Going Out. Što također nije malo postignuće - naravno da TS i PoG ostaju na vrhu, ali za one koji nemaju toliko vremena pojavila se napokon alternativa.

Circadians: First Light je isto vrlo fini euro dice placement s laganim twistom (dakako sve već viđeno) trajne potrošnje workera i skrivenog planiranja, ali da se ne lažemo - just another euro.

Wingspan kupio i prodao - zgodno, lijepo, plitko i repetitivno, kao i sve od Stonemaiera.

Maracaibo je greatest hits album, sa svim manama i prednostima takvog kompiliranja. Kompleksno i kvalitetno, meni malo bezdušno, ali ja sam od onih čudnih kojima je Mombasa super a GWT bezveze (Maracaibo mi je bolji od GWTa). U euro igrama čovjek, ruku na srce, redovito 28 puta ponavlja istu stvar a da mu pritom nije dosadno i ne razmišlja kako ponavlja istu radnju. Al kad ti netko to baš doslovno stavi na ploču kao vrtnju u krug, nešto se u meni pobuni. GWTu ne pomaže ni moje gađenje prema deck buildingu, koji Maracaibo začudo nema - začudo jer ima svaku drugu mehaniku koja se u društvenim igrama pojavila od neolitika naovamo. Svaku.

Pax Pamir jednostavno nije legao, što zbog toga što mi igre u kojima šećeš po tuđem tablou (npr. Keyflower) subjektivno idu na živce a objektivno su nepregledne u više od 2-3, što zbog dinamike broja igrača zbog koje te naguze ni kriva ni dužna. U konačnici, iako skidam kapu školi Phila Eklunda za tezičan pristup dizajnu i osobenost, a u Coleovu dizajnu (igrao i ne volio ni Root - isti problem asimetričnog dobivanja u guzu kad si ni kriv ni dužan plus wtf tema - znam konzerva sam jer bi ja neki sad stvarni rat a ne ovako svježu i originalnu tree happy friends priču) vidim njezino brušenje i približavanje igrivosti, ipak na kraju ne volim igrati njihove igre. Imao i oduševljavao se ludošću High Frontiera i Pax Rena, ali ih potom i neigrao i stavio na prodaju. Pax Po mi je u konačnici i najbolji iz serije, a zgodan mi je bio i Grenland/Neanderthal, al ne da bi kupio. Kapa do poda za teme i smjelost, ali kad su igre u pitanju ispada da nisam modernist, nego klasičan ljubitelj žanra. Tj. igre mi očito nisu, ili nisu više, art.

Ne znam koja je od prvonavedenih igara najznačajnija, meni su sve dobre. Undaunted je vjerojatno najznačajniji dizajn. Dati glas La Der Des Ders bi bilo pretenciozno, premda bi ga moja žena dala. Ali nekako čisto po srcu neka bude BLITZKRIEG.

[sadistiko]

hahaha, odigrao samo 3 igre iz prošle godine, zadnju sam probao neki dan. Dakle nisam neki lovac na nove naslove
Wingspan, Maracaibo ili Stockpile.
Wingspan mi je ok, ali nije mi nešto što bi me povuklo.
Maracaibo je tolika salata da je to strašno. Rado odigram, ali prva partija je do pola bila toliko zbunjujuća. U drugoj smo skroz pobrkali (tj. ja) jedno pravilo koje je brejkalo igru.
Stockpile mi se čini super jednostavnom igrom licitacija na burzi da me strah koliko bi mogla potrajati, ali uzeo sam Epic Edition tako da uz sve moguće module sigurno neće brzo dosaditi.
Super teški Maracaibo ili Stockpile. Nek bude ipak Maracaibo jer sam skloniji takvim igrama.

[neoch]

Wingspan

[Vatanen]

Iz ove godine nisam toliko toga igrao, jer obično igram sa zakašnjenjem.

• 50 Clues je ok serijal escape room igara, ono što ga izdvaja je crtež i mračna tematika.
• Black Angel me malo razočarao, dobra je igra i nisam igrao dovoljno da bih je pošteno apsorbirao jer ima toga, ali svejedno ostavlja dojam razvodnjenosti.
• Cloudspire me ugodno iznenadio, usprkos mnoštvu sitnih detalja i štrebanja napamet što koja jedinica radi, igra je tečna i intuitivna, a opet ima dubinu.
• Flotilla ima isti osnovni mehanizam s kartama kao Concordia, ali tu sličnosti staju. Ovo je puno kompleksnija i ne baš elegantna igra, ima čudan mehanizam gdje možeš u bilo kojem trenutku igrati de facto novu igru, promijeniš skoro sve parametre osim osnovnog principa karata, ali nažalost te dvije strane nisu najsretnije povezane.
• Foothills treba odigrati par puta da se čovjek nauči na neobičan način bodovanja i igranja karata i interkcije sa suigračem, posebno neobično jer je igra za samo dva igrača.
• House Flippers je dizajnerski promašaj, igra je bazirana na caki, na štosu koji uopće ne dolazi do izražaja i zapravo samo smeta.
• Imperial Settlers: Empires of the North je puno sličniji prethodniku nego mi je prodana priča, što nije dobro, ipak ova inačica mi je bolja jer ima zanimljiviju mašinu bodovanja koju slažeš.
• L.L.A.M.A. je igra koja dijeli mišljenja, nekima je previše na sreću, previše glupa, ali iako je bez sumnje lagana, više za plažu ili pauzu za ručak, nije bezglava.
• Magic Maze on Mars je dobra verzija originala, iako mi je prvijenac ipak draži, posebno s ekspanzijama.
• Medium je isto nedorađena igra, koju sam odmah išao modificirati pri prvom igranju, čega se inače grozim, ali čak i tada nije nešto.
• Montmartre je spoj mehanizama, koji se raspadaju ako grupa ne prihvati interaktivnost i pozorno ne paze što drugi igrači rade.
• Palm Reader je pokvareni telefon, samo umjesto šaptanja, crtaš prstom na tuđi dlan.
• Pax Pamir (Second Edition) je najbolja igra godine. Ima svega, strategije, taktike, tajminga, procjene protivnika...
• Pax Transhumanity ima apsolutno fenomenalno nepotrebno komplicirano napisana pravila. Iza te barijere za koju moraš otrčati maraton da je zaobiđeš, stoji igra koja ne opravdava trud. Ima zanimljivog i vrijednog višestrukog igranja, ali ne do te mjere.
• Point Salad je jelo bez začina.
• Ragusa ima par problema, ali inače zanimljiv euro.
• Res Arcana je vrlo prosječna, ima više igara koje to rade bolje.
• Skipp je fora laganija apstraktna igra, kao neke nabrijane dame.
• Skulk Hollow je snažno inspiriran Drakom, ali ne odskače kvalitetom.
• Space Bowl ima zgodnu ideju, ali podbacuje u izvedbi.
• Traffic Jam je više dječja igra, preplitka.
• Undaunted: Normandy je jako dobra kombinacija nekakvog jednostavnog wargamea i deckbuildera, možda je malo prestatična.
• Wingspanje tak-tak, uopće mi nije jasna njegova popularnost, svaka partija je ista.
• Wormlord je igra jednako glupa kao što zvuči, doslovce vezeš čvorove, koje odvezuješ, pa opet vezuješ, pa opet...

[Satarash]

Nisam igrao ništa iz 2019., pa ne mogu ni glasati.
Zahvalio bih samo autoru teme, jer mi ista daje poprilično dobar uvid u kojem smjeru dalje ići, odnosno koje igre se vjerojatno isplati nabaviti, a koje možda i ne.
Ono što mi je posebno zanimljivo je razlika između bgg ljestvice, SdJ i igara koje su se ovdje našle u užem izboru za pobjednike godine.
Svaka čast na temi.

[hrky000]

Pridružio bih se ovome što je Satarash rekao, također nisam igrao nijednu igru iz 2019. i zahvala na zanimljivoj temi.

[dendarii42]

I što ćemo sad kad ova tema završi?

[ratnip]

Najbolje igre 18. stoljeća.

[priroda15]

Kroz neko vrijeme ponovo Probavanjem novih igara s vremenom mijenjat će se i glasovi.