.Ime mi je Mislav Gabrijel, al neki od vas me možda poznaju od prije kad je još postojao Land of Magic pod nadimkom Valsim što je ustvari obrtaljka od mog prvog imena.
Za neke od vas, koji me kratko poznate kroz naša gaming druženja, sam uvijek vječni izdajnik u igri kao što je Shadows Over Camelot, za neke sam vječni outlaw u igri Bang! (čak i onda kada nisam
). Al malo tko može reć da me uistinu dobro poznaje i zna tko sam. Pa eto da s vama podijelim svoju povijest board gaminga i card gaminga.Sve je počelo kao i kod većine vas vjerujem s majkom svih današnjih društvenih igara – Čovjeće ne ljuti se. To je bilo tu negdje s 4, 5 godina, obično uz obiteljska druženja. Između ostalog u toj ranoj dobi tu su bili i Mlin, Domino i kartaška igra Magarac. A onda se stari jedne godine (vjerujem 1995) vratio iz Njemačke s prvim primjerkom složenijeg boardgamea s kojim sam se u životu susreo. Naravno kao što pogađate riječ je o ratnoj igri – Rizik. Ne znam ni sam kolko sati je cijela obitelj znala provesti u kuhinji za stolom igrajući ovu igru, al riječ je ukupno rekao bih o poštenoj troznamenkastoj brojci.
No onda je uslijedila nagla stagnacija po pitanju igranja društvenih igri jer je u naš dom došla naša prva konzolaška igra – SEGA. Da budem specifičan riječ je bila o 16-bitnoj Sega Genesis konzoli (btw za razliku od brojnih drugih stvari ovo još uvijek radi
). Eh tu su se ispred televizora igrajući tu konzolu proveli sati i sati, a igre kao što su bili Rizik, Čovjeće ne ljuti se, Mlin i Domino su pale u zaborav. Samo dvije godine nakon toga uslijedio je novi virtualni šok. U dom je došlo prvo računalo pa je vrlo brzo igranje SEGE postalo povijest. Onda je aktualno bilo pobiti što više te izvanzemaljkse gamadi kako bi reko dobar stari Duke, izgraditi antičko carstvo i poraziti neprijateljsko u igrama kao što su bili tada megapopularni Age of Empires ili jednostavno diviti se ne baš vrhunski 3D animiranoj pozadini Lare Croft u igri Tomb Raider . Igranje društvenih igara činilo se tada veoma dalekom prošlošću kako su nove i ljepše dizajnirane igre izlazile na računalu. Reći ću samo da sam prošao ili igrao gotovo sve ako ne i sve računalne igre iz devedesetih i prvih godina novog 21 stolječa.Mala promjena nabolje se dogodila negdje 1998. kada su došli i do nas tada megapopularni Pokemoni. Još uvijek se sječam tog dana kada sam ušetao u dučan „Zemlja Čuda“ u Masarykovoj i kupio svoj prvi starter deck. I dalje su igre na računalu tada bile aktualne u mom životu, al je ipak nastao malo veći odmak od toga kada sam se upustio u skupljanje i igranje tih karata s prijateljima.
Ponovni uzlet ka igranju društvenih igara se dogodio 2002. kada sam za rođendan od djeda dobio „Igru Života“. To je bila prva igra koju sam počeo masovno igrati s prijateljima. Negdje u to vrijeme „Zemlja Čuda“ u Massarykovoj se zatvorila, ali se otvorio jedan drugi dučan doslovno u mom susjedstvu – Land of Magic. Kada sam prvi put ušao u taj dučan sječam se da mi se vilica od ustiju doslovno objesila od onoga što sam vidio unutra. Toliko igara, karata, figurica, kockica, maketa i još mnogo čega drugoga na jednom mjestu nisam vidio nikad u životu. Vrlo brzo se svaka lipa počela štedjeti za nabavku nekih od ovih igara koje su mi se činile zanimljivim. Novac se skupljao malo po malo pomaganjem susjedima i dobivenim džeparcom od roditelja. Prva igra je pala sredinom 2003. – Age of Mythology, zatim Civilization, Doom, Nexus Ops i Star Wars: Monopoly. Kao što primječujete dobar dio prvih kupljenih igara su upravo bile igre koje su se tada igrale i na računalu.
Usporedo s kupovinom igara našlo se nešto novca za izdvojiti i za skupljanje LOTR TCG i Magic karata na kaj se prešlo nakon Pokemona. A i djed je izvršio opet intervenciju naučivši me čarima igranja šaha, tako da se ni klasične igre više nisu zanemarivale.
Kako sam obično za vikende volio otići do bake i djeda u vikendicu u Zagorju, tako sam jednom prilikom ponio sa sobom igru Age of Mythology i prezentirao ju jednom prilikom tamo ekipi s kojom sam obično igrao nogomet. Neću reć da im se svidjelo, nego da su doslovno pomahnitali za igrom. Bili su osim igre fascinirani i time kako tak jedna drukčija od klasičnih igara uopće postoji. A ja ne samo da sam im potvrdio da postoji nego sam im rekao da ih ima tolko različitih da se za svakog nađe ponešto. I tako sam malo po malo svaki vikend donio po jednu novu igru iz Zagreba, sve dok ih nisam donio sve. Ono što je uslijedilo bilo je zlatno doba igranja društvenih igara u mom životu. Vrlo brzo kroz druženja i igranja društvenih igara koje sam donio, uskoro više nismo bili samo ekipa koja se znala par sati s nogometa već pravi prijatelji. Kroz igru, stalnu zafrkanciju i druženja malo pomalo otkrili smo stvari jedni o drugima koje dotad nismo znali. Tko koju seriju gleda, kakav hobi ima, u koju je curu zaljubljen, što voli što ne voli. Postali smo pravi prijatelji.
Vrlo brzo i drugi su odlučili nabaviti neke svoje društvene igre, preko mene kao posrednika budući da sam bio na relaciji Zagreb – Zagorje. Tako je počela moja boardgame šoping avantura. Imao sam cijele liste želja na papiru tko kaj hoće da mu donesem iz Land of Magica. Bilo je tu doslovno svega i svačega. Od pokemon karata, raznoraznih igara, kockica, a kad se pročulo i među najmlađima počeo sam dobivati narudžbe i za figurice i igračke. Mislim da sam tada bio jedan od najčešćih i najvjernijih kupaca u Land of Magicu. Toliko čest da su me tete koje su tada tamo radile pitale jesam li bio bolestan ako se cijeli jedan tjedan nisam pojavio u dučanu
. Eh da, bio sam izlazio iz dučana natovaren torbama i vrečicama da bi neki geek vjerojatno pomislio da spremam doma rezerve za kakvu apokalipsu . Jedina korist koju sam ustvari imao od tog bili su oni bodovi kaj su se skupljali kad god se kupilo nešto iznad 100 kn. Pa svaki put kad se skupilo po 10 potpisa i žigova, dobivao se neki besplatni poklon na dar. No svatko tko me zna, zna da to nisam radio iz takve niske koristi već čisto iz radosti širenja kulture igranja društvenih igara. Osim toga bio sam rekao za to ekipi i oni su odmahnuli rukom na to složivši se da kao njihov ambasador zaslužujem tako nešto od njih .Malo pomalo i cijela ekipa je počela dobivati svoje tražene igre i karte. Uskoro smo se oformili i kao jedna mala čitava gaming zajednica. Počeli smo organizirati igre po našim kućama, ono jednom kod mene, drugi put kod nekog drugog, treći put kod nekog trećeg. Kako je tko kad mogao. Organizirali smo raznorazne domaće turnire u Pokemon kartama, Magicu, organizirali natjecanja i domaće turnire u stolnom tenisu i nogometu i pritom uvijek privukli ponekog novog igrača za društvene igre.
Kako je naša mala zajednica sve više rasla tako sam ja bio sve ponosniji i radosniji na ono što vidim.
Počeo sam ozbiljno razmišljati da se i službeno organiziramo u neku udrugu, napravimo neku stranicu i širimo i preko interneta kulturu igranja društvenih igara. Nažalost nitko od nas se nije poznavao u izradu Web stranice, pa je to sve ostalo na lijepoj želji. No poslao sam bio triput dopis u Večernji List o našem fenomenu kako smo se iz običnog interesa par ljudi razvili u tako nešto, te kako bi bilo lijepo da napišu članak o tome kako mladi u Hrvatskoj osim opijanja, noćnih ludiranja i provođenja vremena za računalom imaju i opciju međusobnog druženja uz igru društvenih igara. Al izgleda da dopis nekog tijnedžera nema nekog značenja u novinarstvu. Puno bolji i čitaniji članci su izgleda tko se u kojoj školi potukao i tko je komu razrezao i razbio glavu.
Usporedo s našim aktivnostima, počeo sam imati problema s nekim od roditelja iz razloga što im je sve to bacanje kockica i kartanje djelovalo kao uvod u kartašku i kockarsku ovisnost. Dobio sam među odraslima određeni status kao netko tko širi loš utjecaj na one oko sebe. To je nažalost zao glas koji me je slijedio do kraha naše male zajednice
. A krah se nije dogodio naglo, već mu je prethodila godina dana pomalo stagnacije, a onda i gubljenja interesa pa i vremena za nalaženja. Mnogi su našli druge interese uobliku motora i autiju, i naša mala zajednica je bivala s vremenom sve manja i manja sve dok nije spala na nas 4-5. Zadnji čavao na lijes naše zajednice bila je financijska kriza moje obitelji. Troškovi održavanja vikendice nisu mogli više pratiti malu penziju bake i djeda, skromnu majčinu plaču i tu i tam poneke moje zarađene kune od nekog sitnog poslića. Spakirao sam stvari i uspomene, oprostio se od prijatelja do nekih boljih vremena i vratio se u Zagreb. Bilo je to na drugoj godini faksa, 2009-te godine.Otada pa sve do sredine 10-tog mjeseca 2012. nisam imao nikakve veze s društvenim igrama i cijelim tim jednim svijetom. Onda je taj jedan dan u 10-tom mjesecu prilikom proslave frendovog rođendana na Bundeku frend dobio ideju da bi smo nakon roštilja mogli svi otić u Vistu, da neki Gamers Guild tamo organizira igranje društvenih igara. Ostao sam pomalo zatečen jer me to vratilo u vremena kada sam aktivno igrao. Otišli smo tamo i nakon toga još nekoliko puta sve dok nije propalo negdje u prvom mjesecu. Ponovno sam se vratio svojim životnim rutinama bez društvenih igara sve do jednog rekao bih sudbonosnog poziva od jednog frenda koji me pozvao u igraonu u Bogovićevoj. I eto, tako sam opet postao dio zajednice
.
