Dakle, prije nekih 2 i pol godine smo, kod prijatelja koji se odselio u Zagreb, odigrali partiju Catana. To me vratilo u srednjoškolske dane i provođenje vremena uz Rizik. Nisam ni slutio kuda sve to vodi. Otvorila su se vrata koja se vjerojatno više nikada neće zatvoriti. Društvene igre postaju bitan segment moga života i moje obitelji te ga pokušavam proširiti među prijateljima, poznanicima pa i kolegama kada god to stignem. Tu sad nakon ove trakavice od uvoda, dolazimo do priče koju sam htio ispričati.
Po zanimanju sam vatrogasac i na poslu se u noćnoj smjeni, vikendima i praznicima nađe dosta slobodnog vremena koje treba na neki način upotpuniti. Većinom je to koja partije bele, lore ili gledanje tv-a. Možete zamislit poglede mojih kolega vatrogasaca kada sam im počeo pričati o društvenim igrama...a da ne govorim kad sam donio opremu za rezanje i izradu igara...pitanja poput: "Bracek, a kaj to radiš?", "A zašto?", "Jel to za novce?", moram priznat da su mi čak izazvala i određenu nelagodu...tako da više ne izrađujem igre na poslu...
, ali širenje kulture igranja, tu ne odustajem! Tako sam razmišljao s čim bi ih uvukao u svijet društvenih igara. Pošto su u smjeni dva člana mojih godina, nije mi trebalo dugo da ih nagovorim da isprobaju nešto novo, nešto što nisu mađarice ili šahovska ploča. Prvo sam prezentirao Pandemic. Na moju veliku žalost, to im se nije svidjelo...mada sam se trudio ne biti alpha igrač i tjero ih da sami donose odluke koliko god loše bile. Što je najbolje, dva puta za redom smo razvalili igru(puno srece sa karticama da ni sam nisam mogao vjerovat)...ali njihov pogled nakon te dvije partije mi je govorio sve. Igra ne prolazi...možda da je to bio Flashpoint....Za drugi pokušaj sam donio Splendora. E to je već bolje sjelo. Dečkima se to svidjelo. Sada je bio problem u meni. Koliko god sam bio strpljiv, to je predugo trajalo. Ja iza sebe imam dosta partija Splendora i nisam podložan AP-u, tako da sam ja igrao 5 sekundi i doslovno čekao 10 min da dođem ponovno na red. Znam da ljudi ne igraju igre, zato nisam ništa prigovaro, požurivo...strpljivo sam, uz vrećicu duhana, čekao svoj red...al šta je previše, previše je. Vjerojatno bi se to sve ubrzalo nakon više odigranih partija, ali sam odlučio ići na treću opciju...a to je Catan. Izvadim ja lijepo kutiju, čujem glasove negodovanja poput: "Opet nešto novo?", "Zasto nisi donio one žetone? Bojiš se da bi izgubio?" , " Kakva je to glupost?"...ali ja ovaj put nastavljam sa postavljanjem igre ne obazirući se na to što govore...ako je prošao Splendor, ovo je čisti zicer. Nisam ga prije htio nositi jer, iskreno, lagano je otišao u zaborav...što zbog velikog broja igranja, što zbog prevelikog udjela sreće (moja grupa izbjegava igre na sreću). Ali uvijek je tu pri ruci, ustvari na polici, za trenutke poput ovog. Nakon kratkog objašnjavanja pravila, blago telećih pogleda...smirujem dečke i obećajem im da će sve biti uredu i da će sve brzo sjesti na svoje mjesto. Počinjemo stavljati kućice, ja ih pomalo savjetujem što bi bilo dobro a što ne, uzimamo resurse i konačno bacamo kockice....i tada taj zvuk...lagani miks shvaćanja mehanike i blagog oduševljenja...Ahaaaa...Ja dobijem resurs kada i ti bacaš? Pa to je super! Šta trebam za ovo? Šta trebam za ono? Vidim da će biti zanimljivo! Trgovinu nisam trebao puno pojašnjavat, tu su se brzo snašli...ipak radimo u okruženju prekaljenih preprodavača automobila i sličnog...tako da je brzo krenulo cjenkanje....nabavi jeftino, prodaj skupo...ponuda i potražnja je, hvala bogu, pojam svima jasan... I ja nakon dugo vremena opet uživam u Catanu. Ne zbog same igre, nego atmosfere u kojoj se igra. Nakon prve odigrane partije, odmah smo odigrali drugu pa i treću. Stvarno je super osjećaj kada zainteresiraš nekoga i uvedeš ga u ovaj toliko zanimljiv svijet...pogotovo nekog tko se strašno opire takvom nečemu..
. Čak i starije kolege idu oko stola kao morski psi i škicaju što mi to radimo. Većinom ljudi sa sela, pa ih interesira kad čuju dajem drvo za ovcu i tome slično . Vidim im u očima da bi igrali ali je otpor i strah od neshvaćanja pravila prevelik. Ja neću nikoga siliti, za sada nam je dobro u troje. Catan u tri igrača je stvarno savršen za lagani uvod u društvene igre. Nisam ga prije baš igrao u tom broju i moram priznat da mi je takav bolji. U četvero, htio ne htio, jedan uvijek bude isključen iz partije. Tog novog "nesretnog" igrača bi, ako ne podnosi dobro poraz i faktor sreće, to moglo još dodatno udaljiti od igranja. Ovako, u troje, ima prostora za sve igrače, čak i za neko planiranje i strategiju...nije isključivo kocka(ali je svakako presudan faktor).E sad...svaka čast Catanu, zbog njega sam tu gdje jesam, ali jedva čekam da ga usvoje i ajmo reći prerastu, pa da mozemo odigrati neku ozbiljniju igru...sigurno će doći vrijeme i za to.
A do tada...na pitanje: "Jesi donio katanu?"
Moj odgovor će biti: "Naravno da jesam!"
