Kako uvesti nekoga u hobij ilitiga gateway igre

[frastarc]

Znam da se ova tema valjda oduvijek proteze ali zanima me vaše viđenje. Kako i s čim privući ili upoznati nekoga s društvenim igrama?

Nekoga tko uopće nema doticaja s igrama, odakle krenuti.
Da, partygames su super tipa Dixit ili tako nešto. Ali meni osobno to nema feel “prave” društvene igre.

Uvijek se nađe kao jedan od prvih prijedloga Catan, kojeg ja osobno bas i ne volim pa me zanima koje su vaše go-to tkz. gatway igre?

[sadistiko]

Po meni je zapravo najbitnije procijeniti ljude koje uvaljuješ u hobi, jesu li za nešto ozbiljnije ili eto tek da neš odigraju. Mislim, nemam neku default igru koja bi bila baš ta. Ali mislim da je bitno pogoditi težinu igre, ali i temu igre. Uvijek se sjetim kad sam na svom početku pričao sa @grof -om i kako me on savjetovao da na početku svakog objašnjenja igre treba ljude uvest u priču. Tko smo, što smo i koji nam je cilj.
Nekako 90% ljudi voli taj uvod, al ima i onih koje to uopće ne zanima.
Kad to sve uzmeš u obzir, ima bezbroj mogućnosti. Ja se prvo vodim time koliko kompliciranu igru ljudi mogu prežvakat, pa onda koja je tema, a prije svega koliko se meni igra ta igra ili više njih, jer obično ljudima ponudim 3-4 naslova. Malo je tih igara koje mi se baš ne igraju, ali ako smo nešto igrali prečesto u zadnje vrijeme onda mi je već malo dosta te igre.

[juri006]

Po mom iskustvu kao gateway igre su najbolje prolazile:
Catan
Timeline
Dixit
Avalon
Ticket to Ride
Sushi Go
Carcassone

Ljudima to bude zabavno, ali rijetko neko bude dalje zainteresiran za neke kompliciranije igre.

[Antomon]

Stvarno ovisi o ciljanjoj publici (dobi, prehodnom iskustvu sa popularnim društvenim igrama, drugim hobijima).

Na nama iskusnijim gamerima leži "odgovornost" kada želimo privuć nekoga u boardgaming svijet da probamo unaprijed pročitati osobu i kakve bi im društvene igre mogle biti zanimljive.

O ovoj temi sam nedavno razmišljao čitajući ovaj komentar o pobjedniku Spiele des Jahres 2021 - MicroMacro: Crime City: https://boardgamegeek.com/blogpost/1205 ... nt10333996

Citiram "In fact, what is dangerous about many board games is that they can expose the stupidity of fellow players. There are people who don't play for the one reason that they are afraid they might be thought stupid." Takvo razmišljanje mi odlično objašnjava zašto su igre poput Rizika, Monopolya, Čovječe ne ljuti se popularne. Bacanje kockice oslobađa igrača od straha da ispadne glup radeisvoje odluke, sreća je taj koja je presudila dobrom ili lošem potezu.

Osobama koje nemaju nikakvo iskustvo sa društvenim igrama, pa ni sa Čovječe ne ljuti se, Rizik, Monopoly i dr. mainstream igrama, dobar početak je svakako neki lagani coop. Možda baš i gore spomenuti MicroMacro: Crime City (iako je ta igra meni više aktivnost, nego društvena igra), možda Forbidden island, Pandemic. U coopu igrama je bitno da početnici sami donesu odluke i da shvate posljedice odluka, te da im se razbije gore spomenuti strah da li će ispasti glupi ako izgubimo igru radi njihovog poteza.

Isto raznorazne "escape room" igre su super kooperativno iskustvo, pogotovo početnicima. Nema puno pravila, bitnija je logika, zapažanje i zaključivanje, igramo zajedno.

Meni je Carcassonne bio mind blowing iskustvo kada sam ga prvi put igrao. Bilo koja društvena igra koju sam igrao do tada je imala ploču (kvragu, čemu onda služi naziv "board" u "boardgameu" ako nema ploče) ili je bila kartaška igra. Kako može igra funkcionirati ako izvlačim random pločice pa ih slažem kao puzzlu ? Odlična igra za razbijanja predrasude da društvena igra mora imati ploču

Da li osoba zna igrati trešetu/mađaricu/hearts ? Crew: Quest for planet Nine.
Zna za šah ili damu, ali hoće nešto lakše ili brže? Santorini, Onitama.
Čovječe ne ljuti se? Jamaica.
Remi? Ticket to ride.
Umjetnički nastrojene osobe će sigurno uživati u Dixitu, Mysteriumu ili When i dream.
Meni je jako sviđaju kao laganije igre Sushi go i Barenpark.

Igri stvarno ima puno, ako nam daš neke parametre, dobit ćeš što bolji prijedlog.

[frastarc]

Pa malo samprevise možda generalizirao ovdje. Recimo nekidan je bio frend kod nas i kao mogli bi nešto odigrati i igrali smo Dixit 4-5 rundi. I dok sam mu objašnjavao 2-3 rečenice bilo je uf dobro je nema puno pravila ne bi ja to mogao da ima hrpa toga. Bilo mi je fora, ne mogu reci. Al opet meni Dixit nema tu “čar” “board gamea”.

Pa sam se čisto zapitao, odakle početi s osobom koja nema nikakvo iskustva u društvenim igrama.

Ja prije nego sam se ozbiljno navukao igrao sam Risk, monopolu, pictionary, alias i slično. Kad mi je brat pokazao Lords of Waterdeep bilo je mind=blown. Ne znam sto je biolo okidač da mi je ta igra otvorila oci. Tu večer smo ju igrali 4. puta zaredom…

Pa me zanimalo kako ste generalno vi privukli ljudi, naravno i ja idem logikom manje pravila = lakše za objasniti = neću udaviti nekoga s xy pravila.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Antomon]

Odlična tema zbog koje zapravo ova udruga i postoji, pa je red da nešto i napišem.

@Antomon je već napisao puno toga dobroga, pa bih se ja samo nadovezao na njega i to gledajući iz osobnog iskustva.
Naime, ljudi koje ja poznajem i koji se nisu susretali s modernim društvenim igrama očekuju da, kad ih već gnjavim s novom igrom da ona bude što jednostavnija i što zabavnija. Zapravo, s tom formulom teško možete pogriješiti jer tko ne voli smijeh i zabavu?

Dakle, ljude dosta muče pravila i ljudi ne vole učiti nova pravila pogotovo ako su teža i ako će za njihovo objašnjavanje trebati puno vremena. Primijetih da jako puno ljudi današnjice ima problem s usredotočenošću. Jako kratko mogu držati pažnju za nešto, pa ih dugotrajna i komplicirana pravila zaista umaraju i ubijaju volju za igrom koja bi trebala uslijediti.
Uostalom baš sam sse s tematikom pravila pozabavio u svojem zadnjem tekstu na portalu i tu sam izdvojio jedno 20-tak igara koje znam da ne umaraju ljude i da ih brzo usvajaju, pa si škicnite:
https://igranje.hr/kolumne/obiteljska-i ... novu-igru/

Stoga, tražim fakat što jednostavnije igre za objasniti + da su vesele i opuštajuće. Kad se to odigra, onda se od tih igrača možda pojavi nekih 5-10% onih koji bi igrali nešto "pametnije".

[grof]

Pa me zanimalo kako ste generalno vi privukli ljudi, naravno i ja idem logikom manje pravila = lakše za objasniti = neću udaviti nekoga s xy pravila.

Da, to ti je čarobna formula (opisah u prethodnom postu)

[juri006]

Stoga, tražim fakat što jednostavnije igre za objasniti + da su vesele i opuštajuće. Kad se to odigra, onda se od tih igrača možda pojavi nekih 5-10% onih koji bi igrali nešto "pametnije".

Slažem se s ovim. Jednostavno 90-95% ljudi neće zanimati kompliciranije društvene igre niti dublji ulazak u taj hobi uz najbolju volju i trud.

[priroda15]

Ja sam najvise uspjeha imao sa 7Wonders. Svi non-gameri s kojima smo žena i ja odigrali ovu igru bili su oduševljeni. Uvijek smo igrali u četvero.


Sent from my SM-A715F using Tapatalk

[Vatanen]

Ako je pitanje doista "ulaska u hobi", a ne da "ljudima ne bude naporno", ja uopće ne vjerujem u koncept gateway igara. Po mojem nereprezentativnom iskustvu točno je ono što je već spomenuto - Dixit, Avalon i Codenames su stvarno super, ali ne vode ni u kakav hobi.

To je po meni pitanje inherentne motivacije (koja doista u početku češće jest tematska i/ili socijalna negoli mehanička, mada ima i takvih mozgova). Ja sam igre počeo doduše igrati zbog iskustva Cosmic Encountera, ali sam u hobi ušao zbog Twilight Strugglea, točnije kada sam otkrio stranice GMT-a. To hoće reći da mi se nije bilo teško odmah pohrvati s wargame rulebookom i čitati ga 47 puta da iole nešto pohvatam (a prezirem pravni metajezik i doista je bilo teško s rulebookovima koji toliko toga podrazumijevaju) jer sam iz nekog razloga imao snažnu motivaciju za to. Bio sam duboko šokiran činjenicom da takvo što postoji. S druge strane paralelna motivacija je bila i otkriti što se u tom svijetu najviše cijeni, gdje su granice toga polja, pa su došli ozbiljniji euri itd., ali i oni uvijek kroz tematski filter. (da se razumijemo - ne špilam ovdje ni elitista ni intelektualca, pače tupav sam za rulebookove, ali tko pročita 47 puta utuvit će si u glavu makar na silu jer je nečim potaknut)

Ako si u hobiju više o njemu čitaš i gledaš negoli se igraš. Ako si u hobiju igrao bi se u 9/10 situacija u kojima tvom nesretnom TTR drugu takvo što ne bi palo na pamet - on bi radije na kavu a TTR može opet kad neće imati ništa pametnije, za koji mjesec. Hobi je ustvari većim dijelom samački, a manjim dijelom komunalan, a kada je komunalan onda više vremena pričate o igrama negoli se igrate. O odnosu kupovanja i igranja da ne pričamo.

Evangelizaciju sam napustio, možda i zato što imam stabilno apostolsko društvo, a možda i jer je silni trud i paćenje s igrama koje ja ustvari ne želim igrati često urodilo popišanošću - ne mislim više da će zajedničko paćenje nad Ticket to Rideom ikoga uvesti u hobi, a meni nikada i nije bilo zabavno. Dakle žrtva bezveze. Ako si pustolovnog duha dođi i idemo zajedno, sve ću ti nate nane objasniti (i radim to razmjerno dobro), ali ako želiš drinking game nemoj me pitati za savjet. Moja najljepša iskustva s potpuno novim igračima (nisu ušli u hobi ali su postali standardna ekipa za igranje svih mojih igara) tiču se Here I Standa i Fiefa. Vjerujte, kad je netko motiviran da se sveti i ako nikad u ruci nije držao pravila sljedeći će tjedan iz glave citirati članak 8.2. case 3 ili dobro znati da za kavalkadu tvoja vojska smije imati samo vitezove.

Za euro igre vrijedi ona da se skill diže s brojem odigranih igara. Kad pristanu redovito igrati, svejedno jel istu igru ili različite, svejedno koliko tešku ako vam vjeruju i znaju slušati, postat će gejmeri sami od sebe, bez da su ikada pročitali ijedna pravila ili kupili ijednu igru.

Ipak se slažem i potpisujem ove paralelne tablice u kojima se daju preporuke adekvatne narodnom ukusu. Kod mene je najviše za našu stvar učinio Imperial (mislim baš zbog prizvuka Rizika i Monopolija sparenog s geostrateškom smislenošću i jednostavnošću - ali da nije bilo te smislenosti nitko se ne bi navukao) a nešto čudnim spletom okolnosti i Neptun. Avalon i Dixit smijalice su divna dijeljena iskustva, ali kod nikoga nisu pobudila istraživački duh. Dajem ruku u vatru da je u hobi prije ušao onaj koji je slučajno bio na partiji TI3 i nije pobjegao glavom bez obzira negoli onaj kojega je neki u osnovi heavy euro napaljenko maltretirao da s njime igra Ticket to Ride nadajući se da će jednoga dana dorasti i do Terre Mystice. Uostalom danas se u hobi ulazi zbog komponenti pa će ljudi savladati i Wingspan i Scythe kao svoje prve igre ako se napale na plastiku i šarene Stonemaier laže.

Post o strahu je briljantan koliko je istinit, naročito za starije generacije.