Fortress of America 2012.
Nedjelja je bila u ozračju Ameri Trasha, a može li išta više odgovarati tom žanru od igre koja nosi u sebi naziv America. Riječ je o igri Fortress America, prastarom biseru iz 1986. koji je 2012. godine ponovno zasjao u novom ruhu prekrasnim moderniziranim Fantasy Flight izdanjem -
https://boardgamegeek.com/boardgame/115 ... ss-america
Upravo to izdanje smo napokon Miljenko i ja uspjeli zaigrati ovu nedjelju 16.02. Igra podržava do 4 igrača, ali prije bi rekli da je najbolje osmišljena za dva igrača, gdje jedan preuzima ulogu Amerike, a drugi triju Osvajača (Istočni, Zapadni i Južni). U više igrača po jedan igrač preuzima ulogu jedne strane Osvajača. Premisa igre je očito inspirirana filmom Crvena Zora (Red Dawn 1984.), gdje se Amerika našla pred iznenadnom invazijom od strane Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta te njihovih saveznika. Uslijed elementa iznenađenja osvajači postižu maksimalni uspjeh. Desetkovane i nadjačane američke snage primorane su povući se u duboku unutrašnjost, a u ostatku zemlje se počinju pokretati partizanski otpori okupatoru.
Na jednaki način funkcionira i sama igra, iako je Fantasy Flight inačica smještena više u bliskoj budućnosti. U samim počecima osvajači će postizati maksimalne uspjehe budući da će igru započinjati s nadmoćnim snagama, a Amerikanci će biti raštrkani duž čitave zemlje. Kako će se front sužavati probojem osvajača dublje u unutrašnjost, tako će se i njihov napredak sve više usporavati, a u nekim instancama i stopirati. Istodobno će u zaleđu početi nizati partizanske i regularne zaostale jedinice, dodatno ometajući napredak. Dodatnu devastaciju će osigurati i nicanje moćnih laserskih topova koji će nekad uspješno a nekad neuspješno gađati sve raspoložive mete.
Igra se odigrava u 10 krugova kroza niz faza, s time da Osvajači uvijek igraju prvi, i to sljedećim redoslijedom – Zapadni, Južni, Istočni.
Cilj osvajača je osvojiti minimalno 18 američkih gradova i zadržati ih u svojem posjedstvu do kraja američkog igraćeg poteza. Cilj Amerike je osujetiti Osvajače u njihovom podvigu i izdržati tako do kraja desetog kruga.
Igra se odigrava u poznatom Rizik stilu gdje je mapa podijeljena na brojne teritorije i veće regije, a za borbe se bacaju različite kocke. Teritoriji mogu imati oznake na sebi naznačujući da li se radi o gradovima ili nekim posebnim područjima. Na svakom teritoriju je dopušteno držati maksimalno pet jedinica bilo koje vrste. Zavisno o jedinici koja sudjeluje u napadu baca se pripadajuća unikatna kocka s posebnim obilježjima na sebi - poput direktnog pogotka, djelomičnog pogotka (zavisit će o teritoriju gdje se odvija sukob kao i tome tko je napadač a tko branitelj), povlačenja, ili promašaja (prazna strana kocke). Pogotci će eliminirati jedinice, a kod dobivanja rezultata na kocki s prikazom povlačenja, određena jedinica izlazi iz sukoba i mora se povući na susjedni prijateljski teritorij. Ako takvog nema automatski je eliminirana. U borbama branitelj uvijek baca prvi kocke i prvi eliminira protivničke jedinice, nakon čega uzvraća napadač sa svojim preživjelim trupama. Prvo se uvijek bacaju kocke za avijaciju, zatim oklopnjake, te na kraju pješaštvo.
Na početku svakog kruga, osim prvoga, svaka strana Osvajača će dobivati fiksno 8 jedinica pojačanja, ili 5 jedinica i povlačenje jedne akcijske karte. Jedinice se mogu odabrati u bilo kojoj kombinaciji. Dijele se na pješaštvo, mobilna vozila, oklopnjake, helikoptere i bombardere, te takva im je i uzlazna vrijednost. Svi igrači imaju identične vrste jedinica, osim igrača koji će igrati u ulozi Amerike, on će na raspolaganju još imati partizane i statične topovske lasere. Svaka vrsta jedinice ima svoju vrijednost pomicanja, vrstu kocke koju baca, te vrstu protivničke jedinice koju može uništiti na uspješnom zgoditku na kocki. Ako tako dostupne protivničke jedinice ne sudjeluju u borbi, tada se mogu uništavati i one jače vrijednosti. Pa tako pješaštvo inicijalno eliminira drugo pješaštvo, a u odsustvu dostupnih mogućnosti može po uzlaznoj snazi eliminirati i mobilna vozila, oklopnjake, helikoptere, pa čak bombardere. Oklopnjaci inicijalno mogu eliminirati pješaštvo, mobilna vozila i druge oklopnjake, a u nedostatku istih mogu i helikoptere i bombardere. Branitelji imaju dodatne pogodnosti kod borbi u gradovima i brdovitim područjima, a napadači mogu negirati tu prednost tako da u borbu uvedu barem po jednu vrstu jedinice – jedno od pješaštva, jedno od mobilnih jedinica i jedno od avijacije. Jasno prednost se tijekom borbe isto tako lako i izgubi eliminacijama jedinica.
Igrač u ulozi Amerike s druge strane za pojačanja se oslanja na povlačenje dviju karata s vrha svojeg špila. Na velikoj većini karata će biti navedeno koje jedinice i na kojim teritorijima i regijama ulaze u igru, ali bit će tu i posebnih karata koje će eliminirati jedinice osvajača ili omogućavati određeni benefit tijekom borbi. Međutim nezgodno po Amerikance jest što će se često događati situacije gdje neće moći u potpunosti uvesti svo navedeno pojačanje. Generalni razlog je što neće biti dostupnih jedinica u rezervi, ali i zbog preokupiranosti teritorija na koje bi morale ući. Nemojmo zaboraviti da na svakom teritoriju u svakom trenutku mogu biti maksimalno pet jedinice. Tako da ako bi neka karta pojačanja išla preko tog limita, sav višak se neće moći uvesti u igru. Jednako tako se u igru ne mogu uvesti jedinice kojih više nema raspoloživ broj u rezervama, jer su tipa sve već postavljene na ploči. I treća instanca kada Amerikanci neće moći uvesti pojačanja će biti u teritorijima gradova koje okupiraju Osvajači.
Zbog svega navedenog napadi se ne svode na stvar suludog uletavanja u teritorij i bezglave makljaže, već sustavnog i dobrog planiranja kada i gdje udariti.
Usprkos tome utjecaj sreće je enorman, što je i za očekivati za ovakav tip igre gdje se baca pregršt različitih kocaka. Zbog toga za očekivati je popriličnu dozu frustracija kada vas sreća nikako ne ide, a protivnik niže pogotke za pogotkom, pa čak i one najmanje izgledne. Ovaj izvor frustracija je pogotovo točan za igrača u ulozi Amerike, koji nema baš previše luksuza za manevar kada ga nejde. Jedna ključna izgubljena bitka za Osvajača je samo privremena gnjavaža, no za Amerikanca to može postati pitanje života i smrti. Također, dok Osvajač svaki krug u fazi Pojačanja dobiva fiksni broj jedinica, Amerikanac je limitiran minornim pojačanjima putem karata koje vuče. Da stvar bude gora ako u datom trenutku nema raspoloživ broj jedinica u rezervama, nema raspoloživog prostora na teritoriju za uvesti nove jedinice zbog limita od 5, ili je teritorij gdje bi jedinice trebale ući u igru blokiran od strane jedinica Osvajača, tada je igrač u ulozi Amerike djelomično ili u potpunosti osakaćen i na tom polju. Ono što fiksno dobiva iz kruga u krug je po jedan Laserski top, koji može rasporediti u bilo koji od svojih slobodnih gradova na mapi. U fazi laserskog pucanja ova oružja pucaju na bilo koju metu na mapi, čak i područje koje ne pokriva Ameriku. Baca se D10 kocka i na 5 ili više uništava se odabrana meta, koja može biti bilo koja protivnička jedinica. Nažalost ponovno zbog utjecaja sreće na kockama i svoje malobrojnosti, Laserski topovi neće činiti gotovo nikakvu razliku na bojištu. Tek kasnije kada ih u igru uđe veći broj mogu ponegdje napraviti razliku, ali tada već i oni sami dolaze u opasnost od zauzimanja i uništavanja od strane prodora Osvajača.
Odigrali smo dvije partije za redom, u obje sam ja igrao s Amerikom, a Miljenko s Osvajačima. U prvoj partiji sam jedva izdržao do 6 kruga, za što je najveći krivac bilo neiskustvo pogrešnim razmještajem trupa na samom početku igre. Druga velika greška je bila prečesta konfrontacija s Osvajačima. Ovo nije jedna od onih igara gdje su snage podjednako proporcionalne, shodno tome igrač u ulozi Amerike će morati dobro birati gdje će voditi bitke, a gdje će morati časno uzmaknuti. Najbolja taktika će biti udarati tamo gdje su Osvajači najslabiji i polagano se povlačiti prema idućoj branjivoj točki. Teško je progutati ego gledajući kako pada grad za gradom i neprijatelj polako prodire sve više u unutrašnjost. No galantni otvoreni sukob će sigurno voditi u poraz. Jednom kada se Osvajači dovoljno raštrkaju i razrijede po teritorijima, će Amerikancima jedinice partizana doći od najvećeg značaja. Niti jedan osvojeni grad neće tako biti siguran od oslobađanja kada se partizanske jedinice iz okolice sruče na njega. I ponovno cilj Amerikanaca i u ovom pogledu je više biti smetnja nego li prava prijetnja.
Igrajući pametnije i opreznije u drugoj partiji, uspio sam dogurati čak do osmog kruga. No čak i onda igra se čini pretjerano teškom za Američku stranu. Daleko od toga da se plašim izazova, ali imam osjećaj da je Amerika ipak malo previse osakaćena u nekim pogledima. Za početak tu je pitanje dobivanja pojačanja, koja osim što su beznačajna u odnosu na količine koliko Osvajači dobivaju iz kruga u krug, dodatno su osakaćena već spomenutim limitacijama kada se čak niti tako male snage neće moći uvesti u punom sastavu. Npr. svaka strana Osvajača dobiva fiksnih 8 bilo kojih jedinica, ili 5 bilo kojih jedinica i jednu moćnu akcijsku kartu. Ako gledamo čisto matematički 3x8 = 24, ili 3x5 = 15 + benefit akcijske karte, nauštrb Američke strane koja i u punom sastavu može dobivati između 6 – 9 jedinica po krugu, i to u 90% slučajeva najslabije pješaštvo. Mislim stoga da za koliko toliki balans, igraču u ulozi Amerike bi trebalo dopustiti da u slučaju manjka jačih jedinica u rezervi, se dopusti uvesti barem onu jednog razreda slabiju. Također kod limitiranosti zbog prenapučenosti teritorija, trebalo bi dopustiti da dođu na susjedni slobodni teritorij gdje ima slobodnog prostora. Laserski topovi su gotovo beznačajni te bi tu trebalo modificirati da pogađaju na rezultatima većim od 3 ili 4, a ne 5. No to su samo moja mišljenja utemeljena na svega dvije partije.
Igra mi je naoko imala sve karakteristike predviđene za odličnu zabavu, no u realnosti na kraju svega me ostavila isfrustriranog katastrofalnim rezultatima na kockama, ne mogućnošću minimalnog priljeva rezervnih jedinica, i negativnim osjećajima da što god napravim odgađam siguran poraz.
Možete otkriti više o osobi u sat vremena igre, nego u godinu dana razgovora. - Platon
.
