Evo, samo da se "pohvalim" da smo preksinoć odigrali prvu pravu obiteljsku partiju neke igre!
Ja, supruga i naše cure (jedna od 6 i po godina, a druga od 2 godine i 2 mjeseca).
Istina, igrali smo "Spuzzle", ali opet osjećaj je bio više negoli poseban. Danas je već pala i druga partija, ali ovog puta smo igrali "Enuk". Starija se kći već duže vrijeme ravnopravno bori s nama i našim prijateljima u svim igrama koje posjedujemo (pobjeđuje bez problema, a prijateljima uvijek ona objašnjava kako se što igra, a i nama služi kao podsjetnik - jer zna napamet pravila svih igara koje imamo), dok je mlađa unatrag mjesec dana doslovno poludila za Spuzzle-om. Starija je uz to prošli tjedan imala testiranja za upis 1.razred koje je rasturila. Posebno su mi naglasili da ima odlično predznanje iz matematike (što me nije začudilo, s obzirom da sama zbraja pare u Istanbulu, Strasburgu, Camel up-u....znači nikad ju mi nismo forsirali, sve je sama naučila kroz igru), te da brzo razmišlja, te reagira i odgovara na prvu. Definitivno sam u svemu tome vidio utjecaj društvenih igara koje igramo svakodnevno, već skoro 2 godine.
Zadnjih mjeseci se suzdržavamo maksimalno što se tiče nabavke novih igara, no čisto me strah što će biti za koju godinu, dok cure još narastu.
